Ako osmišljavate marketinški pristup za novi film, svoju filmsku kampanju možete započeti preview-teaserima na YouTubeu, možete se odlučiti i za goleme plakate po gradovima ili možete iskoristiti besplatan gerila-marketing nakon što nekoliko desetaka tisuća gnjevnih ljudi zatraži da se film uopće ne prikazuje u kinima. A ako se zovete Sacha Baron Cohen, vjerojatno je ovo zadnje najbolja moguća reklama.

Nakon više od dvadeset godina Cohen je iz kulturnog zamrzivača izvukao Ali G-ja, jednog od likova koji su ga krajem devedesetih i početkom ovog tisućljeća učinili slavnim. Novi film zove se Ali G: Who Iz I?, u kina bi trebao stići 23. listopada, a Cohen ga je ovaj put sam napisao, režirao, producirao i, naravno, ponovno navukao trenirku i sunčane naočale, pa prepoznatljivi styling dopunio dreadlocksima i kompletnim verbalnim arsenalom čovjeka iz mirnog srednjeklasnog londonskog predgrađa Staines koji pokušava ostaviti dojam da je upravo stigao s ulica nekog opasnog urbanog geta kao što je Compton.

Dva desetljeća su prošla, a Ali G, čini se, nije. U najavljenom mockumentarcu njegova dugogodišnja djevojka Julie, koju sada glumi Morgana Robinson, osam je mjeseci trudna. Budući tata zbog novog člana obitelji mora nekako ponovno pokrenuti karijeru pa odlazi u Ameriku, gdje se vraća svojoj omiljenoj disciplini – razgovorima sa stvarnim ljudima koji nisu uvijek potpuno svjesni s kim zapravo razgovaraju.

To je stari, prepoznatljiv Cohenov recept: savršeno ozbiljnu osobu stavite pred savršeno neozbiljnog novinara, pustite kameru i čekate trenutak kada više nije jasno smijemo li se Ali G-ju, njegovu sugovorniku ili ljudskom rodu općenito. Nešto kao „znanstvena novinarka“ Philomena Cunk koja stupidnim pitanjima izluđuje prave, ozbiljne akademike, stručnjake i znanstvenike – samo što Ali G istu igru vodi vulgarnije, sirovije i daleko provokativnije, a njegovi sugovornici često nisu ni sasvim sigurni da igra uopće postoji.

Dobrodošli u 2026.

Cohen je taj recept izmislio s Ali G-jem, a s Boratom ga je taj pseudo-dokumentarno-izrugivački koncept pretvorio u svjetsku zvijezdu.

Međutim, onaj Ali G iz 2000. se u 2026. godini respawnao u drukčijem okružju: već nakon objavljivanja trailera britanska organizacija NewsCord pokrenula je kampanju kojom od kina traži da film ne prikazuju.

Broj poslanih zahtjeva već se mjeri desecima tisuća, a razlog je prilično očekivan: Cohenov bijeli londonski mulac s lažnim dreadlocksima, rastafarijanskom kapom, pseudo-jamajčanskim govorom i cijelim katalogom stereotipa mnogima danas izgleda znatno manje kao satira, a znatno više kao rasistička karikatura.

Na prvi pogled moglo bi se zaključiti kako je Ali G, poput mnogih drugih proizvoda s prijelaza tisućljeća, jednostavno naletio na novu, „woke“ epohu u kojoj ono što je prije 25 godina bilo dopušteno više nije. No, ta zgodna teorija ima i jedan mali problem: gotovo isto se govorilo i prije 25 godina. Još dok je Da Ali G Show bio televizijska novost, dio britanskih crnih komičara i komentatora optuživao je Cohena da se pod krinkom satire zapravo koristi istim stereotipima koje bi navodno trebao ismijavati.

Jedna od tadašnjih kritika Ali G-ja bila je posebno zanimljiva: publika se može smijati njegovoj karikaturi crnačke kulture, a zatim sama sebi objasniti da se zapravo nije smijala crncima nego glupom bijelcu koji ih imitira. Skidamo kapu tako elegantnom rješenju za komičarsku grižnju savjesti.

Današnja rasprava, prema tome, nije toliko nova koliko nam se možda čini. Samo je prije četvrt stoljeća živjela u novinskim kolumnama i televizijskim debatama, dok danas ima online peticije i društvene mreže putem kojih se nekoliko desetaka tisuća prosvjeda može poslati kinima u samo nekoliko klikova.

Tko je ovdje zapravo budala?

U tome je, međutim i jeste vrijednost Ali G-ja kao komičnog lika.

Cohen nikada nije glumio crnca. Glumio je bijelog idiota koji očajnički želi biti ono što zamišlja da znači biti crnac. Ali G je trebao biti parodija kulturne aproprijacije mnogo prije nego što je izraz „kulturna aproprijacija“ postao redoviti stanovnik internetskih rasprava.

Međutim, čak i najfinije osmišljena satira ima nezgodnu osobinu: da bi ismijala stereotip, mora ga prvo pokazati, a tada više nije potpuno pod kontrolom autora čemu će se publika zapravo smijati. Je li vic u tome što Ali G govori kao karikatura jamajčanskog gangstera? Ili u tome što bijeli klinac iz Stainesa vjeruje da tako govori jamajčanski gangster? Smijemo li se stereotipu ili čovjeku koji je stereotip prihvatio?

A ako morate zastati i razmisliti o tome, Cohen je vjerojatno već dobio pola bitke.

Bojkot koji to (još) nije

Posebno je zabavna druga polovica priče (i bitke): nakon što je jedan veliki britanski lanac kina (na zahtjev da ne projiciraju Cohenov novi film) odgovorio aktivistima kako film trenutačno nemaju u programu, to je predstavljeno kao prvi veliki uspjeh kampanje usmjerene na bojkot filma.

Međutim, pokazalo se kako je ustvari riječ o standardnom odgovoru kina kojim se na korektan način kaže da se ne može bojkotirati film koji još nije ni uvršten u raspored.

Drugim riječima, Ali G: Who Iz I? (zasad) nije masovno izbačen iz britanskih kina, jer još nije ni stigao u njih. Netko samo vrlo glasno pokušava postići da se to dogodi.

A sam Cohen se pritom ponaša kao da mu cijela situacija uopće nije neočekivana. Povratak lika koji je već prije četvrt stoljeća izazivao optužbe za rasne stereotipe upravo u trenutku kada se zapadna kultura svakodnevno prepire oko granica humora teško se može smatrati slučajnošću.

Čovjek koji je izgradio karijeru navodeći ljude da pred kamerom učine upravo ono što nisu namjeravali učiniti vjerojatno nije slučajno napravio ni marketinšku kampanju u kojoj njegovi protivnici besplatno reklamiraju film.

I zato najzanimljivije pitanje nije hoće li novi Ali G biti uvredljiv. Naravno da će biti uvredljiv, jer to je praktički doslovan opis Cohenovog autorskog stila. Puno je interesantnije vidjeti može li isti komični mehanizam koji je radio 1998. funkcionirati i 2026. godine, u svijetu koji je istodobno osjetljiviji na stereotipe, ali i beskrajno spremniji zbog njih započeti javnu svađu.

Film ćemo moći ocjenjivati tek kada ga pogledamo. Marketinški dio, međutim, već je počeo, i zasad radi sasvim pristojno. Cohen je očito vrlo dobro procijenio da se svijet u međuvremenu promijenio... ili možda uopće nije.