Amy Winehouse: „Back to Black“: Ući u Klub 27 – povlastica ili prokletstvo?
Zasigurno ni sama Amy ne bi odobrila ovaj anemični film; jer je tek blijeda ilustracija autentičnog dokumentarca „Amy“ iz 2015. godine koji je zasluženo ovjenčan Oskarom
HBO-ova biografska drama "Back to Back" (2024) je svojevrsni tribute britanskoj pjevačici i kantautorici Amy Winehouse koja je 2011. godine tragično nestala s glazbene scene, ušavši tako, sa 5 Grammyja za dva albuma Frank i Back to Black, u plejadu urbanog mita Kluba 27 prerano preminulih vrhunskih umjetnika.
Tama i svjetlo
Osim Amyne privatne mračnije konstelacije koju su itekako potencirali medijski prikazi (ovisnosti, mladenačka povodljivost, očevo financijsko iskorištavanje, melankolija, kontroverzni suprug, pjevačičina odbojnost prema teretu instantne slave, otpor prema medijskoj pompi i nasrtljivim paparazzima…) film oslikava i prpošnije karakterne osobitosti globalne zvijezde – njezinu britku duhovitost, ljupku samozatajnost, intuitivnu inteligenciju, prštavu glazbenu i životnu energiju, iskričavu iskrenost, simpatičnu samokritičnost…
„Što ljudi više vide o meni, bit će im jasnije da je stvaranje glazbe jedino za što sam dobra. Pustite me na miru i stvarat ću“, izjavila je Amy jednom prilikom tražeći mirno ozračje za svoje virtuozne jazz, soul i blues izvedbe.
Stječe se dojam da je loše izabrana glavna glumica (Marisa Abela) koja ne može iznijeti kompleksan i turbulentan lik; filmska je energija mlaka i bez kulminacija i adrenalina; fabula nespretno fragmentirana sa zamjetnom senzacionalističkom intencijom, a konačni uradak namijenjen mediokritetskoj publici… film koji gotovo da vrijeđa briljantno životno djelo protagonistice.
