Godine 2002., u malenom gradu Oshkosh u Wisconsinu, u zgradi koja je donedavno bila trgovina namještajem, nastala je fotografija praznog prostora koji nalikuje hodniku bez prozora s ispranim, blijedo žutim tapetama, fluorescentnim rasvjetnim panelima i naizgled nasumično postavljenim zidnim pregradama. Desetak godina kasnije, ista je fotografija počela cirkulirati internetskim bespućima gdje je uspoređena s dugim i beskonačnim labirintom alternativne dimenzije u koju ljudi jednostavno mogu "ispasti" iz stvarnosti, a zahvaljujući generalnom dojmu jezive napuštenosti dobila je konceptualni naziv Backrooms.

Backrooms je u narednim godinama postao viralni i participativni fenomen, pa je 2022. godine šesnaestogodišnji redatelj Kane Parsons, inspiriran ovom internetskom mitologijom, na svom kanalu Kane Pixels objavio prvi u nizu found footage kratkih filmova koji su u relativno kratkom vremenu ostvarili milijune pregleda. Uslijed velike popularnosti, web–serijal je otkupio A24 pod kojim su brojni mladi redatelji debitirali upravo s horor filmovima, a Parsons, osim što je najmlađi među njima, je u kinima uspio ostvariti rekordno otvaranje u povijesti ove nezavisne produkcijske kuće.

Malo dobrih ljudi

Backrooms započinje rekonstrukcijom originalne web–serije u vidu stare, found footage snimke koju 1990. godine gledaju znanstvenici iz Async Research Instituta – VHS kameru drži Naren Warne (Avan Tudor Jogia), istraživač koji se tijekom jedne ekspedicije u Backrooms odvojio od svoje skupine i izgubio. Dok panično trči beskonačno dugim i nepreglednim hodnicima u potrazi za izlazom, Narena progoni neobično i tamno humanoidno biće koje ga nakon samo nekoliko minuta pronađe i usmrti. U ovom trenutku snimka naglo završi i otkrije posjednute siluete istraživača koji su je mirno promatrali.

Ova VHS snimka dosljedno rekonstruira analogni horor iz Parsonsove arhive, ali dugometražni je film potrebno ispuniti radnjom, pa je u njezinom središtu Clark (Chiwetel Ejiofor), usamljeni i ogorčeni vlasnik trgovine namještajem The Ottoman Empire koji zbog alkoholizma i nedavnog razvoda redovno odlazi psihijatrici Mary Kline (Renate Reinsve). Iz njihove je prve interakcije očito da se ne radi o uspješnoj terapiji, što više nego bilo što funkcionira kao dramaturški problem vezan uz njihov odnos. Ne zato što Clark ne napreduje ni prema Maryinim, ali ni vlastitim očekivanjima, nego zato što među njima ne postoji razumijevanje. Iako su oboje usamljeni i nesretni, oni nemaju gotovo nikakve sličnosti i to postane problem jednom kad im odluke postanu nemotivirane.

Osim što je psihijatrica, Mary je i guru za samopomoć što je prilično ironično jer se ni s vlastitom traumom ne nosi na posebno zdrav način i neprestano je progone uspomene na mentalno oboljelu majku i nedavno srušen obiteljski dom. Budući da Backrooms nema mnogo likova, neizrečene misli i bljeskovi sjećanja ipak nisu dovoljni za potpuno razumijevanje njezine patnje, pa je Mary većinu vremena svedena na arhetip mlade žene koja je tek dovoljno nesretna da bi se, kada to bude potrebno za priču, i sama izložila opasnosti.

Clark je, za razliku od svoje psihijatrice, ponešto artikuliraniji lik i veći dio filma funkcionira kao protagonist. On je jednostavno očajan i frustriran čovjek čiji su snovi zamijenjeni radom u salonu s namještajem u kojem i stanuje. Nakon što primijeti neobične električne smetnje u salonu, Clark u zidu pronađe osvjetljenu pukotinu i slučajno prođe kroz zid, odnosno ispadne iz stvarnosti i upadne u Backrooms – jezivi kompleks prostorija ispunjenih nelogičnim i deformiranim objektima te nepoznatim i sablasnim entitetima.

Arhitektura straha

Backrooms je prema svojoj definiciji nešto nepoznato, neistraženo i strano, premda se zapravo sastoji od prepoznatljive materije – od stropova, zidova, zidnih pregrada, stepenica i vrata koji se beskonačno protežu bez ikakve logike. Svi su ovi elementi fundamentalni dijelovi atmosfere iz koje je i izgrađen čitav online fenomen i upravo je stvaranje te apsolutno zlokobne atmosfere ono što Backrooms radi najbolje.

Mnogi su horori u svrhu atmosfere odbacili konvencionalnu priču i to izveli s većim ili manjim uspjehom, primjerice Projekt Vještica iz Blaira (The Blair Witch Project) i Skinamarink, ali Backrooms to ipak ne radi, nego odlazi u smjeru mainstream horora i posvećuje vrijeme priči i likovima koji nisu uvijek potpuno smisleni.

Budući da više nema vlastito mjesto u svijetu, Clark razvije opsesiju misterioznim, isprano žutim labirintom i počne redovno odlaziti u Backrooms, zatim izradi i njihovu okvirnu mapu, pa s vremenom sve prizna Mary koja mu, naravno, ne vjeruje. Kako bi je uvjerio, Clark na sljedeću opskurnu ekspediciju povede Kat (Lukita Maxwell), mladu radnicu iz svoje trgovine namještajem, i njezinog dečka Bobbyja (Finn Bennett) koji je sve trebao zabilježiti svojom videokamerom.

Upravo je VHS materijal snimljen u stilu Projekta Vještice iz Blaira narativno i stilski najsnažniji dio filma budući da su u istom stilu nastali svi dijelovi web–serije. Radi se o materijalu snimljenom u prvom licu čime su gledatelji postavljeni u ulogu istraživača u opresivnom liminalnom prostoru kojim neprestano kruže prijeteće pojave i udaljeni krikovi.

Iako Backrooms nisu inherentno nadnaravni, ti su prostori i dalje iznimno uznemirujući i lišeni bilo koje očekivane funkcije. Oni postoje na rubu prisutnosti i odsutnosti, ali sve ono što je prisutno dovoljno je nepoznato i misteriozno da proizvede strah. Clarkova posljednja ekspedicija u Backrooms je upravo ono što se od filma očekivalo i zato je prilično razočaravajuće otkriti da se radilo tek o epizodi koja svojim završetkom ponovno evocira Projekt Vještica iz Blaira i pritom propusti mnoge naizgled logične prilike za stvaranje jeze. Da je film nastavio ovim putem, mnogi dramaturški problemi bi se zasigurno izbjegli.

U dramaturškom labirintu

Vrijeme prolazi i Mary dobije neobičnu glasovnu poruku u kojoj je Clark obavijesti da više neće dolaziti na terapiju. Budući da apsolutno ništa u njihovom privatnom i profesionalnom odnosu nije sugeriralo bilo kakvu nijansu povezanosti, Maryin odlazak u Backrooms nije motiviran željom da pomogne svom pacijentu, nego znatiželjom i njezinom nedorečenom traumom. Kad pronađe Clarka, odnosno kad on pronađe nju, on je već potpuno izgubio razum što u kontekstu lika jednostavno nema racionalno opravdanje, ali se potencijalno može pripisati njegovom krhkom mentalnom sklopu i nadnaravnim silama koje kruže opustošenim labirintom u koji se uselio.

Jedino što proizlazi iz njihove daljnje interakcije je Maryino iskreno priznanje da nije u stanju pomoći nikome, pa tako ni njemu, ali čak i u trenucima brutalne iskrenosti njihovi razgovori djeluju kao slabi i obavezni dijalozi među glavnim likovima. Upravo zato sve što slijedi djeluje antiklimaktično, ne zato što je formalno imalo lošije izvedeno, nego zato što je u središtu nedovoljno artikuliran lik. Na kraju, film skriva mnogo više nego što otkriva, ali to ipak ne djeluje dovoljno intencionalno jer je, u protivnom, sve moglo krenuti u nešto više eksperimentalnom i atmosferičnom smjeru i tako opravdati mnoge, ako ne i sve dvosmislenosti.

Ipak, Kane Parsons ima snažnu redateljsku viziju, pa se teško oteti dojmu da bi Backrooms funkcionirao bolje da se sam bavio i scenarijem, premda ima smisla da s obzirom na svoje godine nije imao tu priliku. Ako ništa drugo, radi se o konceptu koji se neometano može dalje razvijati, što je donekle i sam najavio, pa mu se ove nedorečenosti zasad mogu i oprostiti.