Redatelj koji je karijeru izgradio na policijskim patrolama, uličnim obračunima i Jasonu Stathamu s pčelama odlučio je snimiti film o čovjeku i njegovu psu. Iznenađenje je dvostruko: vidjeti Brada Pitta u središtu ovako mirne i čestite drame o divljini, ali i shvatiti da ju je režirao David Ayer, specijalist za nemirne priče o urbanom nasilju i podzemnom nihilizmu poput „The Beekeeper", „The Tax Collector" i „End of Watch". „Srce zvijeri" (Heart of the Beast) upravo se prikazuje u hrvatskim kinima, a kritičari se uglavnom slažu oko jednog: rupčići su obavezna oprema.

Deset godina čekanja za čovjeka, psa i snijeg

Pitt glumi veterana specijalnih snaga koji nakon pada aviona ostaje zarobljen u golemom, lijepom i nemilosrdnom prostranstvu Aljaske sa svojim izvrsno istreniranim tronogim njemačkim ovčarom. Lik se zove James Belmont, a riječ je o umirovljenom časniku koji iza sebe ima brojne misije. Scenarij potpisuje Cameron Alexander, a tekst nije nov: našao se na Black Listi najboljih neproduciranih scenarija još 2017. godine. Trebalo je, dakle, gotovo desetljeće da netko u Hollywoodu zaključi kako je film o čovjeku, psu i snijegu dovoljno siguran ulog.

Od Jacka Londona do Channinga Tatuma

Čovjek, pas i divljina jedna je od najstarijih filmskih formula, a korijene vuče iz književnosti. Temelje žanru postavio je Jack London „Zovom divljine" iz 1903., a Hollywood je roman ekranizirao više puta: 1935. s Clarkom Gableom, a 2020. s Harrisonom Fordom i računalno generiranim psom Buckom. Disneyjev „Bijeli očnjak" iz 1991. s Ethanom Hawkeom nastavio je istu londonovsku liniju. „Eight Below" (2006.) preselio je formulu na Antarktiku, s Paulom Walkerom i zapregom pasa ostavljenih da sami prežive polarnu zimu, a „Togo" (2019.) s Willemom Dafoeom ispričao je stvarnu priču o psu koji je 1925. predvodio zapregu na najduljoj dionici utrke sa serumom protiv difterije prema Nomeu. „Alpha" (2018.) vratila je sve u prapovijest, u vrijeme kad je čovjek tek pripitomljavao vuka. Najbliži rođak Pittova filma ipak je „Dog" (2022.), u kojem Channing Tatum kao bivši vojnik vozi vojnu kujicu Lulu preko pola Amerike. Ayer iz te formule izbacuje cestu, humor i gotovo sve ljude, pa ostaje ono što je žanr oduvijek bio: odnos dvaju bića koja se oslanjaju jedno na drugo jer drugog izbora nemaju.

Kad se opasnosti počnu ponavljati

Kritike nisu bez zamjerki. The Hollywood Reporter navodi da se film povremeno ponavlja u gomilanju opasnih situacija, ali da Ayerova režija i brz ritam sprječavaju monotoniju. IndieWire upozorava na poučni ton u završnom činu i općenito preozbiljne namjere, dok se na Rotten Tomatoesu može naći i hladniji sud: unatoč formalnoj kompetentnosti, film ne doseže razinu pasjih klasika poput filmova „Alpha" i „Togo".