„Crtao sam to rukom": kako je AI animacija u filmu Okus straha razotkrila novu vrstu filmske obmane
Redatelj Eli Roth htio je da trik njegova novog horora Okus straha ostane nevidljiv. Uspio je otprilike do trenutka kad su prvi kritičari dogurali do odjavne špice
Film Okus straha, koji igra u hrvatskim kinima, niskobudžetni je horor, takozvani slasher s oko 5,5 milijuna dolara budžeta koji je Eli Roth režirao i suscenaristički potpisao s Noahom Belsonom. U kina je stigao s posve konvencionalnom premisom: idilični gradić Bayleen Bay pretvara se u klaonicu nakon što nijemi, vječno nasmiješeni sladoledar djeci podijeli smrznute delicije. Djeca koja pojedu sladoled postaju ubojice i redom kolju odrasle. Tematski ništa novo, slični su filmovi na istu temu snimani i ranije.
Dvije animirane sekvence
Ono zbog čega se o filmu i dalje priča, jesu dvije animirane sekvence. Obje su dramaturški ključne, ne tek dekorativne. Prva je kratki crtani video koji se djeci vrti na ekranima i hipnotizira ih, uvodi u zanos i tek ih potom prebacuje u ubilački trans. Druga, zaseban animirani umetak, objašnjava tragičnu pozadinu i samog sladoledara.
Zamisao, u samom scenariju, ima smisla. Vizualni jezik rane američke animacije, onaj koji se veže uz nevinost i crtiće pred televizorom, ovdje postaje sredstvo psihološke manipulacije. Roth od crtića gradi most između nevinosti i zla.
Predložak: rubber hose stil
Roth je ciljao na takozvani rubber hose stil, onaj s prijelaza dvadesetih u tridesete. Riječ je o animacijskom stilu s kraja 1920-ih i početka 1930-ih u kojem likovi nemaju zglobove: ruke i noge crtaju se kao savitljive gumene cijevi koje se zakrivljuju u kontinuiranim lukovima, bez laktova i koljena. Odatle i ime. Pokret je zbog toga gladak, poskočan i „gumeni", a tijela se lako rastežu i stišću. Tipični su primjeri rani filmovi Mickey Mouse, Betty Boop, Koko Klaun i Disneyjev The Skeleton Dance.
Poanta tog stila jest da je bio intenzivan do apsurda. Ekstremna rastezanja, kadar po kadar, ručno iscrtane linije koje „vriju" (line boil), namjerna anatomska distorzija bez ikakve krute kosturne strukture, namjerna nesavršenost.

Stvarni proces izrade
Umjesto da naruči klasičan 2D studio koji bi tintom i bojom obradio pojedinačne kadrove, produkcija je angažirala Dark Half, tvrtku za AI vizualne efekte. Njezino ime u odjavnoj špici je pokrenulo cijelu lavinu reakcija.
Dark Half je generativnim modelima oponašao vizualni stil dvadesetih i njima generirao animirane isječke. Tako dobivene kadrove tvrtka je zatim obradila nizom filtera, od umjetnog filmskog zrna i simuliranog treperenja projektora do crno-bijele gradacije, kako bi materijal djelovao kao stari filmski zapis. Ukratko, algoritam je napravio ono što se u izvornom stilu radilo ručno, a produkcija je preko svega navukla patinu da izgleda staro.
Prava priča nije AI, nego prikrivanje
Da je Roth od početka rekao da se poslužio generativnim alatima, nitko se ne bi uzbudio. U razgovoru s Polygonom, prije nego što je Dark Half postao tema, Roth je preuzeo autorstvo nad animacijom: rekao je da ima animatorsku pozadinu i da je to nacrtao, opisao kako je iscrtao sekvence i stilove pa ih predao animatorima da ih „malo dorade", a umjetniku da im doda staromodni trzavi ugođaj. Nijednom nije spomenuo neuronsku mrežu ni generativni AI.
Kad je ime Dark Half u špici postao javno, nastala su neugodna pitanja pa se objašnjenje promijenilo. „Nisam se dobro izrazio", poručio je Roth, uz objašnjenje da je AI korišten u vrlo malom dijelu tek nekoliko scena i da je riječ o kombinaciji tehnologije i kreativnosti.
Zašto je struka tako reagirala
Struka nije reagirala iz načelne odbojnosti prema AI-ju, nego zato što generativni video i dalje daleko od ručne animacije: linije svjetlucaju i mijenjaju debljinu, pozadina klizi, a pokret lebdi bez težine i ritma. Rezultat nije ni stari celuloid ni čist moderni crtež, nego imitacija na kojoj oko osjeti da nešto ne štima i prije nego što shvati zašto.
Reakcija je bila brza i nemilosrdna. Dio publike odmah je najavio bojkot, a oni koji su film ipak pogledali te su sekvence proglasili najslabijim dijelom cjeline. Za zajednicu koja slavi autentičnost problem nije bio samo AI, nego osjećaj da su prevareni: da im je autor pokušao prodati tuđi, strojni rad kao vlastiti ručni. To povjerenje, jednom iznevjereno, teško se vraća i vjerojatno će Rotha pratiti dulje od samog filma.