U posljednje vrijeme kinodvorane ponovno pune filmovi koji se vraćaju Drugom svjetskom ratu, najzastupljenijoj ratnoj tematici pokretnih slika, i jednoj od najčešće obrađivanih tema filmske povijesti uopće. No, umjesto još jedne američke visokobudžetne interpretacije, pred nama je ambiciozni francuski blockbuster koji u prvi plan stavlja Charlesa de Gaullea. De Gaulle, koji je u francuskoj povijesti zauzeo mjesto gotovo mitske figure, bio je general tijekom Drugog svjetskog rata te je predvodio Slobodnu Francusku protiv nacističke Njemačke i kolaboracionističke Višijevske Francuske, a zatim, kao čelnik privremene vlade, sudjelovao u obnovi republike i demokratskog poretka. Riječ o kompleksnoj figuri te, još i više, politički zamršenom dijelu francuske povijesti tijekom Drugog rata, pa su filmovi o De Gaulleu, i prije no nastanu, na neki način osuđeni ući u minsko polje.

De Gaulle: U sjeni otpora (La bataille de Gaulle: L'âge de fer), prvi dio velikog dvodijelnog projekta Antonina Baudryja, taj problem ne pokušava izbjeći. Naprotiv, čini se da ga scenaristi pretvaraju u samu osnovu dramaturškog pristupa. Ovo može biti film samo o Montcornetu, de Gaulleovom egzilu ili, primjerice, Alžiru '43., Privremenoj vladi...ali nije. Čelična volja je sve od navedenog, a najviše od svega – film o čeličnoj volji istaknutog Francuza jer, među ostalim, ovdje de Gaulle još nije općeprihvaćeni simbol oslobođene Francuske, nego general bez vojske, vođa bez države. Kao predložak za scenarij, Baudry i Bérénice Vila poslužili su se knjigom Juliana Jacksona o de Gaulleovom životu, a – kako bi razumjeli ambicioznost ovog pothvata i van opsega same priče – važno je napomenuti da ukupni budžet projekta iznosi 74 milijuna eura, što ga svrstava među najskuplje francuske filmove ikad snimljene (točnije, stavlja ga na deseto mjesto). Filmove je naručio Pathé (u koprodukciji s TF1 i Auvergne-Rhône-Alpes Cinéma), režijska je palica dana Antoninu Baudryju, francuskom diplomatu i piscu kojem je ovo drugi film, kamera Pierreu Cottereauu, dok je glavna uloga pripala Simonu Abkarianu.

Prošlog tjedna pisali smo o filmu Dan D: Pod pritiskom u kontekstu antiratnog filma i uputili na to što ga udaljava od uske definicije antiratnog. S De Gaulleom je situacija vrlo jasna – ovo nije antiratni film, ovo je punokrvni ratni spektakl i to, za promjenu, s francuskom adresom. No, neovisno o kategorizaciji, u nastavku razmatramo je li posrijedi kvalitetan film – ili je Čelična volja kapitulirala i prije drugog dijela?

Prve minute

Arhivski materijal ratnih zbivanja u Francuskoj, Hitlerov vanprizorni govor i radnja koja počinje u lipnju 1940., nakon francuskog poraza i Pétainova prihvaćanja primirja s nacističkom Njemačkom. Zanimljivo, prvi lik kojeg pratimo nije de Gaulle, već (tada neimenovani) mladi Parižanin.

Iako se širi povijesni okvir filma otvara lipanjskim slomom Francuske, Antonin Baudry u uvodnim prizorima nudi perspektivu „običnih ljudi” (i njihova pariškog okruženja). Tom se autorskom odlukom najprije uspostavlja ljudski ulog običnih francuskih građana, „stanje na terenu” ako želite, prije no što se film prebaci na Charlesa de Gaullea i pogled na istu situaciju iz perspektive moćne (?) figure, odnosno generala (koji to, doduše, uskoro službeno prestaje biti) tijekom bitke za Montcornet. Komičnog držanja, tankih brčića i pripijenog šljema, de Gaulle hita prema prvoj crti pokazujući hrabrost na granici s ludošću, dok francuski vojnici bježe u suprotnom smjeru. Ta napeta scena ujedno je i prvi trenutak u kojem film jasno poseže za spektaklom kakav se očekuje od povijesnog blockbustera: njemački se tenkovi probijaju kroz francuske linije, zauzimaju bojišnicu, napetost je na vrhuncu, kadrovima dominiraju eksplozije, a kaos francuskog poraza polako poprima razmjere gotovo apokaliptičnog prizora.

Dok se politički i vojni poredak urušava, de Gaulle odlazi u London i preko BBC-ja poziva na nastavak borbe. "Poraženi ste samo ako priznate poraz", govori de Gaulle u mikrofon, dok ga pariški mladić sluša preko radija i zapisuje njegove riječi na papire koje kasnije dijeli po glavnom gradu Francuske. I to su prve minute filma (od ukupno 160).

Odozdo i odozgo

Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere

Počnimo s dvije pripovjedne linije koje smo već ukratko spomenuli. Jedna, dakako, prati naslovnog lika, a druga francuski otpor – točnije pariškog tinejdžera (Florian Lesieur), uskoro saznajemo, imena Fernand Bonnier de La Chapelle, što bi onima detaljnije upoznatima s francuskom poviješću tijekom Drugog rata moglo već otkriti buduća zbivanja na platnu. No, prije Fernandovog sudbonosnog čina, imamo priliku vidjeti studente koji pozivaju na prosvjed, a pritom se u Parizu formira ono što će postati Francuski pokret otpora (kojeg, dakako, neće činiti samo studenti; procjene kažu da je otprilike 3% francuskog stanovništva sudjelovalo u akcijama Pokreta). Upravo je to, kao i činjenica da uz de Gaullea paralelno pratimo i Fernanda, najzanimljiviji potez na razini priče: Čelična volja na neki je način ujedno i povijest odozgo i povijest odozdo (ipak je i Škola Anala francuskog podrijetla), što je u načelu potez koji može gledatelju omogućiti direktan uvid u posljedice vojno-političkih odluka. Dok de Gaulle i Churchill djeluju na „velikoj pozornici”, Fernand rat proživljava kao revoltirani mladić koji se nije uspio priključiti vojsci, dajući gledatelju svojevrsni zeitgeist. Upravo zbog njega, u filmu otpor prestaje biti apstraktna politička ideja i postaje nešto neposredno, strastveno i osobno, a njegova pripovjedna linija filmu daje „ljudskost” i uspostavlja ravnotežu sa širim geopolitičkim slojevima priče. Drugim riječima, ako je de Gaulle povijesna ličnost u fokusu filma, njegovo je emotivno središte Fernand.

Baudry se, u pravilu, fluidno kreće između de Gaulleovih diplomatskih bitaka, Churchillove politike i iskustava „običnih Francuza”, tri linije koje postepeno putuju jedna prema drugoj, sve dok se ne susretnu prilikom hica iz Fernandova revolvera. U tom smislu, ideja istodobnog prikaza povijesti „u oba smjera” iznimno je dobar potez, a Fernand – iako gotovo pa centralni lik uz de Gaullea – nije jedini lik „na terenu”. Kada de Gaulle, primjerice, odluči prihvatiti ponovni poziv Churchilla (upoznat sa činjenicom da će većina postrojbi Slobodne Francuske poginuti) te daje naredbe koje povijest danas pamti kao bitku kod Bir Hakeima – vidimo ne samo de Gaullea već i „obične” vojnike koji će se, po njegovim naredbama, žrtvovati kako bi se britanske snage mogle regrupirati. S time da, dakako, ne vidimo kako je ta povijest izgledala iz perspektive prosječnog stanovnika Čada niti bilo kojeg drugog pijuna francuske slave (iako se znamenit dio filma zbiva u Africi, pa tako i u Čadu). „Koga briga za kolonije”, rečenica je koja bi najbolje opisala način na koji se likovi, odnosno scenarij filma, odnosi prema afričkim država i karipskim otocima što je, ako ništa drugo, barem povijesno točno.

Za kraj (prvog dijela)

Od drugih dobrih elemenata ovog francuskog spektakla, zasigurno treba izdvojiti scenografiju, kostimografiju i veličanstveno baratanje kamerom Pierrea Cottereaua – posebice kada je riječ o „epskim” eksterijerima – kao i ukočenu glumu (što je ponekad i izvor komike) Simona Abkariana čiji de Gaulle, koliko god ukočen bio, nije voštana figura iz povijesnog muzeja. Uz to, djeluje kao da ga glumac ni ne pokušava učiniti simpatičnim, što je plus. On je tašt, tvrdoglav, ponekad naporan i gotovo komično uvjeren u vlastitu zadaću, no ipak se u Abkarianovoj izvedbi istodobno vide i tragovi straha – što de Gaullea čini osobom od krvi i mesa. Nažalost, drugi likovi (mimo Fernanda i de Gaullea) najčešće su karikature (prije svega Churchill).

Što se tiče slabijih dijelova filma, (osim što je smiješan nekad i kad ne bi trebao biti) daleko je najveći problem vrlo čudna struktura filma koja, djeluje, nužno proizlazi iz toga što film pokušava prikazati sve (to što film nema pravi kraj teško je zamjeriti jer je u startu najavljeno da je riječ o dvodijelnom uratku). Dug period, ideja epskih razmjera, a film ne može trajati beskonačno – pa tako dobivamo gomilu pretapanja što usporava tempo filma, a gledatelju se na momente može učiniti i da je film raspršen. Ne zbog više od jedne narativne linije, već manjka centralnog zbivanja i usmjerenja općenito. Film želi biti politički triler, ratni spektakl, biografija, priča o nastanku otpora, portret poražene Francuske, prikaz savezničke diplomacije i uvod u buduću legendu o de Gaulleu. Najveća boljka filma tako bi se mogla svesti na sljedeće: Čelična volja je toliko ambiciozan film da pati od vlastite ambicioznosti. Upravo se tu vidi granica Baudryjeve vizije. De Gaulle: U sjeni otpora nije slijepa hagiografija, ali jest film koji duboko vjeruje u potrebu za nacionalnim mitom. Film koji želi pokazati sve, pa ništa ne obradi detaljno. Film kojem treba zapljeskati, a potom ga nikad ne pogledati opet...

...ali svakako mu pogledati nastavak.

Napomena: lokalizacija filma nije ujednačena pa se tako film na nekim mjestima prevodi kao De Gaulle: Čelična volja, a drugdje kao De Gaulle: U sjeni otpora. Slično vrijedi i za engleski naziv filma: De Gaulle: Résistance, odnosno De Gaulle: Tilting Iron.