Premijera filma „Be Brave" redatelja Francesca Carrozzinija na Filmskom festivalu u Veneciji trebala je biti tek još jedan vizualno dotjeran biografski osvrt na modnog mogula Renza Rossa, čovjeka koji je od traperica stvorio globalno carstvo. No, umjesto o modnim revolucijama osamdesetih i provokativnim marketinškim kampanjama, filmski kuloari i festivalske terase na Lidu raspravljaju o nečemu znatno nelagodnijem: gdje prestaje dokumentarni film, a počinje uvjerljiva fabrikacija prošlosti?

„Be Brave" ulazi u povijest kao jedan od prvih istaknutih festivalskih dokumentaraca koji je bez ustručavanja integrirao generativni video pokretan umjetnom inteligencijom izravno u tkivo priče. I to ne kao vizualni efekt, nego kao zamjenu za povijesnu građu.

Nestanak autentičnog vizualnog

Od dokumentaraca je publika oduvijek očekivala isto: snimke osoba i događaja, najčešće nikad prije prikazane, te žive razgovore sa sudionicima i svjedocima. A kad bi toga ponestalo, na scenu bi stupilo nešto sasvim obično. Ponekad je to bila igrana rekonstrukcija: glumci, stilizirana rasvjeta i moderna kamera koji gledatelju jasno daju do znanja da gleda interpretaciju. Zatim bi u pomoć priskočila animacija, rješenje koje naglašava subjektivnost traume ili sjećanja. Naposljetku, tu je bila montaža apstraktnih kadrova ili fotografija popraćenih autentičnim zvukom.

Carrozzini je sve to preskočio i okrenuo naopako. U „Be Brave" generativni modeli uzimaju jednu izblijedjelu fotografiju mladog Rossa ili crticu iz intervjua te na temelju nje sintetiziraju arhivski 16-milimetarski videozapis. Zrnatost trake, organski trzaj kamere, optičke aberacije analognih leća i precizno simulirana rasvjeta iz sedamdesetih izvedeni su toliko bešavno dodane da prosječan gledatelj jednostavno ne može prepoznati gdje stvarna povijesna arhiva prelazi u algoritam.

Fabrikacija sjećanja umjesto rekonstrukcije

Time je redatelj srušio temeljno pravilo žanra: arhivska snimka kao materijalni dokaz. Ako Rossovo djetinjstvo, rane sumnje ili presudni poslovni sastanci nisu zabilježeni kamerom, AI ih stvara točno onako kako ih se protagonist danas želi sjećati: romantično, dramatično, nepogrešivo herojski. To više nije rekonstrukcija činjenica; to je vizualna fabrikacija memorije. Publika ne suosjeća sa stvarnim arhivskim čovjekom, nego s uvjerljivim sintetičkim konstruktom koji se predstavlja kao povijest.

Što Venecija duguje filmskoj industriji?

Pitanje koje „Be Brave" ostavlja za sobom nadilazi Carrozzinija i Diesel. Riječ je o presedanu jer su vrhunski filmski festivali (Venecija, Cannes, Berlin) godinama branili integritet filmskog medija pred naletima formata i platformi. Danas se nalaze pred tehničko-etičkim izazovom koji zadire u samu ontologiju filmske slike.

Nova estetika ili kraj dokumentarne nevinosti?

Nitko ne spori da generativni alati redateljima otvaraju dosad nezamisliv spektar izražavanja uz djelić nekadašnjih produkcijskih troškova. U igranom filmu, znanstvenoj fantastici ili eksperimentalnom videu to je uzbudljiv skok u novu eru.

No, u dokumentarcu (gdje je vrijednost filma istina, makar i subjektivna) fotorealistična AI laž ostaje laž, bez obzira na to koliko je uvjerljivo zrno 16-milimetarske vrpce preko nje presvučeno.