Kad se stari rock igrači odluče ekranizirati vlastiti put, najčešće gledamo istu priču: rekonstrukcije rođenja hitova, svađe iza pozornice, pa velika katarza pod reflektorima dok glumci s perikama i naučenim pokretima "postaju" bend.

Green Day je izokrenuo tu priču. U filmu Nimrods Billie Joe Armstrong, Mike Dirnt i Tré Cool potpisani su kao producenti, ali su tu tek daleka silueta koju svi spominju. Centar priče ipak su tri klinca bez imena i bez plana, koji u raspadnutom kombiju prelaze Ameriku jer su povjerovali u lažnu dojavu: na Staru godinu, navodno, otvaraju koncert za Green Day.

U filmu glume Kylr Coffman, Ryan Foust, Ignacio Diaz-Silverio i Keen Ruffalo, a redatelj je Lee Kirk, koji je Armstronga već režirao u filmu Ordinary World iz 2016., Scenariji je napisao u suradnji s bendom. U zagrebačkim filmovima se prikazuje u originalnoj verziji bez titlova.

Od albuma do naslova filma

Zašto su Green Day uložili novac u priču o trojici izgubljenih klinaca, a ne u film o sebi? Zato jer su takvi oduvijek. Kad su 1997. izdali peti studijski album, umjesto da se postave kao ozbiljne rock face, nazvali su ga Nimrod, riječ koja u američkom slengu zvuči kao oznaka za budalu, nespretnjakovića, luzera.

Ta samoironija nikada nije bila njihova poza, nego njihovo pravo lice. Dok su mnogi bendovi devedesetih gradili nedodirljive imidže i pjevali o nečem mističnom i mračnom, od kozmičke tuge Smashing Pumpkinsa do demona Nine Inch Nailsa, Green Day je bez pardona pjevao o dosadi (Longview), panici (Basket Case) i vlastitoj nesposobnosti da se uklopi.

Film Nimrods samo potvrđuje taj stil: benda u priči gotovo nema, oni su nedostižna točka na karti za kojom jure klinci, a kamera se radije zadržava na kvarovima, krivim skretanjima i tinejdžerskim zabludama. I nije slučajno da se fiktivni bend zove Analog Dogs, ime koje već samo po sebi ima dozu sprdnje.

Amerika prije GPS-a i smartfona

Priča je inspirirana ranim danima benda, u vrijeme prije nego što ih je album Dookie 1994. godine izbacio u svjetsku rockersku ligu. Turneje u kombiju, svirke gdje god se uhvati prostor, koncerti koje policija zna prekinuti bez puno objašnjenja, sve je to dio stvarne povijesti benda. Film usput podsjeća i na sasvim drugu Ameriku, onu prije pametnih telefona, bez GPS-a i bez mogućnosti da se jednim klikom provjeri je li poziv iz Los Angelesa stvarna ponuda ili nečija loša šala.

Armstrong je o ovakvom filmu govorio godinama i tu se vidi trag onih naslova na kojima je odrastao: Rock 'n' Roll High School s Ramonesima, A Hard Day's Night Beatlesa, Quadrophenia The Whoa. On ga je i opisao kao svojevrsno ljubavno pismo road-trip filmovima i devedesetima.

Najpankerskiji potez

Green Day vjeruje da je punk krenuo iz apsurda, frustracije i potrebe da se, usprkos svemu, bude glasno i da bude zabavno. Snimiti film o klincima koji gube, umjesto o bendu koji pobjeđuje, možda je i najpankerskiji potez koji su mogli napraviti. Nisu si podigli filmski spomenik: umjesto toga, maknuli su fokus sa sebe kao zvijezda koje se idolizira i prebacili ga na publiku, na one koji nikad neće biti na naslovnicama.