Nažalost, teško je uopće pogoditi vrijeme kada pitanje gospodarskog kriminala u Hrvatskoj nije aktualno. Od prodaje INA-e do Kazahstana, tema se neprestano vraća u različitim oblicima. Ponekad je riječ o velikim političkim aferama, ponekad o poslovnim odlukama koje se godinama predstavljaju kao „nužnost”, a ponekad o novcu koji je prošao kroz dovoljno ruku da mu se trag više ne vidi jasno. Ponekad, naravno, pojedine sheme obuhvaćaju sve tri točke.

Zato ova lista ne okuplja filmove o „običnim” prevarantima, nego naslove koji se bave zloupotrebom pozicije te užim područjem gospodarskog i financijskog kriminala na različite načine. U njima se pojavljuju utaja poreza, burzovne manipulacije, korupcija, pranje novca, prikrivanje rizika za krajnjeg korisnika i odluke kojima se tuđi gubitak ilegalno pretvara u nečiju zaradu. Zbog toga na listi zajedno stoje filmovi koji se na prvi pogled razlikuju: japanska komedija, španjolski politički triler, američki filmovi o Wall Streetu i drama o jednoj noći u investicijskoj banci.

6. Wall Street (1987)

Prvi film na listi ujedno je i najočekivaniji. Riječ je o hitu iz 1987. kojeg je režirao Oliver Stone, scenarij potpisuju Stone i Stanley Weiser, a glavne uloge igraju Michael Douglas, Charlie Sheen, Daryl Hannah i Martin Sheen. U središtu je Bud Fox, mladi broker koji pokušava ući u krug ljudi blizak Gordonu Gekku, bogatom i beskrupuloznom burzovnom mešetaru (predatoru?). Gekko za Buda predstavlja prečac ka bogatstvu, statusu i i poslu kakav je dotad gledao samo izdaleka. Taj prečac, doduše, ima svoju cijenu: Bud počinje trgovati na temelju informacija do kojih obični ulagači ne mogu doći, a Gekko ga uvodi u posao u kojem se vrijednost kompanije ne mjeri onime što proizvodi, nego onime što se iz nje može „izvući”.

Stone Gekka prikazuje kao čovjeka koji koristi informacije, pritisak i kapital kako bi kompanije pretvorio u vlastiti plijen. Njegova moć proizlazi iz pristupa koji drugi nemaju: zna ranije, kupuje brže i prodaje u trenutku kada ostali tek shvaćaju što se dogodilo. Stone režira kritiku financijske pohlepe, ali Gekko je s vremenom postao ikona upravo među dijelom publike kojoj je film trebao biti upozorenje. Njegova karizma i samopouzdanje nadjačale su moralnu pouku za gledatelje koji su u njemu prepoznali model uspjeha.

5. Crni ponedjeljak (Margin Call, 2011)

Crni ponedjeljak J. C. Chandora financijsku krizu prikazuje kroz jednu noć u uredu investicijske banke. Nakon masovnih otkaza, iskusni menadžer za upravljanje rizicima Eric Dale ostavlja mladom analitičaru Peteru Sullivanu USB s podacima koji pokazuju da se tvrtka nalazi pred slomom. Ono što počinje kao problem vidljiv u tablicama vrlo brzo postaje pitanje preživljavanja kompanije, a zatim i moralna odluka s dalekosežnim posljedicama.

Crni ponedjeljak nije najjednostavniji primjer filma o gospodarskom kriminalu, ali jest jedan od filmova koji najjasnije pokazuje kako financijska odluka postaje štetna za sve izvan kompanije i kako se ta štetna odluka može prikazati kao racionalan poslovni potez. Ljudi koji odlučuju o prodaji vrijednosnica za koje znaju da su opasne za kupce ne izgledaju kao karikature kriminalaca. Oni su zaposlenici institucije koja vlastiti opstanak stavlja ispred posljedica koje će prebaciti na tržište, klijente i gospodarstvo u širem smislu.

To je i jedna od najvećih prednosti filma – Chandora zanima trenutak u kojem svi važni ljudi u prostoriji razumiju što se dogodilo i svejedno pristaju nastaviti. Peter Sullivan donosi izračun, Will Emerson i Sam Rogers shvaćaju što on znači, a dolaskom Johna Tulda stiže i naredba. Film pokazuje kako se odgovornost premješta s jedne razine upravljanja na drugu; svatko ima dovoljno informacija da razumije posljedice, ali nitko se ne želi žrtvovati da bi barem pokušao zaustaviti strmoglavi put ka njima.

Za razliku od Wall Streeta, ovdje nema „zavodljivog” štiha osamdesetih ni Gordona Gekka, lika koji otvoreno brani pohlepu kao poslovno načelo. Radnja Crnog ponedjeljka smještena je gotovo isključivo u urede, hodnike, dizala i sobe za sastanke („uredski triler”), a napetost proizlazi iz razgovora te odnosa podređenih i nadređenih. Jeremy Irons, Kevin Spacey, Stanley Tucci, Paul Bettany, Zachary Quinto, Simon Baker i Demi Moore samo sve rjeđe govore o posljedicama, a sve češće o tome tko će ostati u firmi.

Zato Crni ponedjeljak ima smisla uvrstiti među filmove o financijskom kriminalu, ali uz napomenu. To nije film o klasičnom slučaju gospodarskog kriminala u kojem gledamo prijevaru, istragu i kaznu, nego film o institucionalnoj odgovornosti, prikrivanju rizika i svjesnoj odluci da se gubitak prebaci na druge.

4. A Taxing Woman (Marusa no onna, 1987)

Evo nam i prvog filma na listi koji je prožet humorom! Zapravo, već su i okolnosti nastanka takve, s obzirom na to da je redatelj filma Juzo Itami ideju dobio nakon što je, poslije uspjeha svog posljednjeg filma, ušao u viši porezni razred. Redatelj u filmu gospodarski kriminal istražuje kroz porezne prijave, skrivene račune i fiktivne tvrtke koje postoje samo zato da bi se zametnuo trag novcu. Ryōko Itakura radi kao porezna istražiteljica i već u prvim slučajevima pokazuje kako pristupa poslu: prati račune, provjerava promet, uspoređuje izjave s dokumentima i traži mjesto na kojem se „službena verzija” više ne poklapa s novcem koji ulazi i izlazi iz firme.

Središnji slučaj vodi je do Hidekija Gondōa, vlasnika lanca hotela koji prihod skriva kroz niz povezanih poslova. Napomenimo, Gondō nije prikazan kao sitni varalica koji je zaboravio prijaviti dio zarade. On koristi nekretnine, posrednike, lažne vlasnike, „ljubavne hotele”, pachinko-salone i veze s ljudima iz kriminalnog miljea. Nije, dakle, samo riječ o izbjegavanju poreza, već o mreži koju čine i legalno poslovanje i utaja poreza, ali i organizirani kriminal. I dok Hideki živi u luksuzu, Ryōkin posao izgleda svakako – samo ne glamurozno. Ona promatra iz prikrajka, pregledava dokumente, ispituje svjedoke, prati sitne nepravilnosti; naporna je, tvrdoglava i neugodno izravna.

Film pritom ostaje komedija, a Itami koristi humor kako bi pokazao koliko je utaja poreza često banalna u izvedbi: netko skriva papire, netko glumi neznanje, netko se oslanja na veze, a netko računa da će inspektori odustati prije nego pronađu pravi trag. Ryōko ne odustaje, pa se film postupno pretvara u dvoboj između osobe koja traži dokaz i čovjeka koji je navikao da se dokaz uvijek može sakriti iza novog računa ili tvrtke.

3. Vuk s Wall Streeta (The Wolf of Wall Street, 2013)

Jordan Belfort (puno zanimljiviji u DiCapriovoj verziju no u stvarnosti) nakon kraha burze 1987. završava u brokerskoj tvrtki koja trguje jeftinim dionicama van velikih burzi. Ondje shvaća da se na visokim provizijama može zaraditi više nego na stvarnoj vrijednosti onoga što prodaje. Iz toga nastaje Stratton Oakmont, tvrtka koja se izvana predstavlja kao ozbiljna brokerska kuća, a iznutra izgleda kao Sodoma, dok njeni zaposlenici nagovaraju klijente da kupuju dionice od kojih najviše zarađuju brokeri.

Drugim riječima, film ne može biti direktnije povezan s gospodarskim kriminalom: Belfort i njegovi suradnici prodaju dionice (agresivnim nastupima) preko telefona, umjetno podižu njihovu cijenu, a zatim prodaju vrijednosnice dok kupci ostavljaju s gubitkom. Uz to imamo i pranje novca, račune u Švicarskoj, posrednike i čitav niz laži.

Valja napomenuti kako je jedna od bitnijih odluka da se Belfort ne prikazuje „izvana”: on pripovijeda vlastitu priču, obraća se kameri, prekida radnju i daje gledatelju „objašnjenja”. To je, među ostalim, i razlog zbog kojeg je film izazvao toliko rasprava. Naime, Scorsese gledatelja ne stavlja u poziciju s koje bi bilo lako osuditi Belforta već ga pušta da se tri sata zabavlja gledajući Belfortove ludorije, rad u uredu, zabave, prodaju, drogiranje, obiteljsku dinamiku i upuštanje u pregovore s ljudima koji mu pomažu sakriti novac. Jedan od rezultata takvog pristupa je isto ono što se zbilo i Gekku – postao je, među određenom publikom, heroj umjesto kriminalca. Dakako, kazna je u filmu prisutna – FBI-jeva istraga postoji, agent Patrick Denham prati Belforta, a tu je i osuda, ali Scorsese najveći dio filma daje usponu i svakodnevnim prijevarama.

2. Vlast (El Reino, 2018)

Rodrigo Sorogoyen u Vlasti gospodarski kriminal smješta u svijet politike, stranačkih dogovora i novca koji se godinama izvlačio kroz lokalnu vlast. Manuel López-Vidal nije čovjek koji se slučajno našao blizu korupcije. On je dio mreže koja je koristila političku poziciju za osobnu korist, a problem za njega počinje tek kada stranka odluči da netko mora preuzeti krivnju prije nego što skandal zahvati sam vrh.

Film, dakle, prati političara koji je sudjelovao u opisanom, ali odbija pasti sam. Manuel pokušava doći do dokumenata i snimki koje mogu povezati druge ljude iz stranke s istim izvorom novca. Njegov cilj nije javni interes, nego vlastiti opstanak. Film mu ne pripisuje status zviždača, već prikazuje borbu pojedinca koji želi izbjeći ulogu jedinog krivca.

Zato Vlast na ovoj listi zauzima mjesto koje se razlikuje od prethodno navedenih filmova: kriminal je u političkoj infrastrukturi koja raspolaže javnim novcem, a film pokazuje kako se isti širi kada stranka, lokalna vlast, poslovni interesi i mediji počnu štititi jedni druge.

1. Oklada stoljeća (The Big Short, 2015)

Za kraj, film kojeg je teško ne postaviti na vrh popisa, film koji prati nekoliko investitora koji prije sloma 2008. shvaćaju da američko hipotekarno tržište počiva na kreditima koje velik broj dužnika neće moći otplaćivati. Michael Burry proučava obveznice, a Mark Baum i njegov tim provjeravaju stanje na terenu, razgovaraju s brokerima i otkrivaju koliko su se krediti lako davali. Jared Vennett, pak, pretvara to u investiciju.

Oklada stoljeća, dakako, nije tipičan film o gospodarskom kriminalu. Njegovi protagonisti nisu ljudi koji su omogućili krizu: oni se klade protiv tržišta i na kraju zarađuju na slomu koji su drugi omogućili. Film se, dakle, bavi time kako je cijeli lanac mogao prodavati opasne proizvode dok su banke, agencije za rejting, brokeri i regulativa imali dovoljno informacija da znaju što se zbiva. Hipotekarni krediti pretvaraju se u vrijednosne papire, ti se papiri prodaju kao sigurni, a njihove ocjene ostaju visoke i kada se vidi da dužnici sve teže otplaćuju rate. Baumov susret s predstavnicom agencije za rejting posebno jasno postavlja problem: ocjene ne ovise samo o stvarnom riziku, nego i o poslovnom odnosu s bankama koje te proizvode donose na tržište. U tom trenutku film prestaje biti priča o nekoliko ulagača koji su dobro procijenili tržište i postaje priča o institucijama koje su imale korist od toga da se problem što dulje ne adresira.