U vrijeme kad Hollywood inspiraciju traži na društvenim mrežama i u opskurnim internetskim bespućima, Christopher Nolan, koji se univerzalnim konsenzusom našao među najvećim suvremenim filmskim autorima, vratio se, tri godine nakon Oppenheimera, s vlastitom adaptacijom Odiseje (The Odyssey), monumentalnim povijesnim epom s kojim je u formalnom i produkcijskom smislu nadmašio čitav vlastiti opus. Iako su gledatelji koji nisu čitali izvorni Homerov ep zasigurno ujedno i oni koji će najbolje prihvatiti Nolanovu interpretaciju, Odiseja neosporno posjeduje patos koji će prepoznati svi iskreni zaljubljenici u film.

Daljnji tekst sadrži spoilere!

U odsutnosti bogova

Razlozi eventualnom skepticizmu nisu u izostavljenim dijelovima epa koliko u izostavljenim bogovima. Naime, Homerov ep započinje božanskim vijećem na Olimpu na kojem bogovi raspravljaju o Odisejevoj sudbini. U filmu se, doduše, čitav spektar likova neprestano poziva na iste te bogove, ali se na Odisejevom putovanju uz njega pojavljuje jedino Atena (Zendaya) dok povremeno bdije nad njegovom neizvjesnom sudbinom. Odsustvo bogova opravdano je činjenicom da se Nolan u Odiseji bavi isključivo ljudskom dramom. Njegov junak, Odisej (Matt Damon), na početku je s Itake odsutan već dvadesetak godina – deset godina je proveo kao jedan od grčkih junaka u Trojanskom ratu, a ostatak u lutanju i želji za povratkom na rodnu Itaku.

Za to vrijeme, Odisejeva supruga Penelopa (Anne Hathaway) s njihovim sinom Telemahom (Tom Holland) očekuje njegov konačan povratak i odbija uporne nasrtaje prosaca koji u međuvremenu raskošno žive na kraljevskim zalihama hrane i vina. Kad je Odisej napustio dom, Telemah je bio novorođenče, a sada je mladić koji je odlučan otjerati prosce i saznati što se dogodilo njegovom ocu, što njegovu priču čini onom o odrastanju i sazrijevanju.

Odiseja u svojim pjevanjima sadrži mnoge takve priče, uključujući onu o vjernosti, izdaji i osveti, ali umanjivanje božanske intervencije joj ipak oduzima onu posebnu jezu sadržanu u Homerovom epu, jezu koja razlikuje suvremene umove od onih iz brončanog doba. Naime, svijet o kojem Homer piše je nestabilan i iznimno podložan božanskim hirovima i odlukama. Izostanak nužne povezanosti s božanskim svijetom prema tome znači i izostanak onog osobitog duha vremena, što je zapravo jedna svjesna kreativna odluka.

Nolanova je Odiseja inspirirana suvremenim prijevodom Emily Wilson iz 2017. godine, pa je razumljivo su bogovi uglavnom odsutni, da Penelopa glasno iskazuje vlastite stavove i da Odisej prijestolje odluči zamijeniti doživotnim progonstvom u spomen na sve izgubljene članove svoje posade. Njegovo se dugo lutanje u ovom smislu može tumačiti u vidu poslijeratnog razočaranja, generacijske traume i krivnje jer je čitav film uvelike zaokupljen ljudskom sposobnošću za zlo.

Odisejevo je putovanje zato isprekidano brutalnim prizorima iz prošlosti, razbijenim iluzijama i halucinacijama, a sam je mit humaniziran i uronjen u pripitomljeni naturalizam. Naime, mnogi su arhaični elementi, posebno oni ritualni i nasilni, jednostavno izostavljeni ili pak prikazani kao suzdržani i lišeni agonije s kojom neosporno dolaze.

Osim sugestivnih ratnih sekvenci s implicitnim nasiljem, jedna od nasilnijih epizoda događa se u pećini Kiklopa Polifema (Bill Irwin) u kojoj golemo stvorenje hladnokrvno proždire nesretne članove Odisejeve posade, dok ga Odisej okrutno ne oslijepi i tako izazove Posejdonov bijes. U znak osvete, Posejdon uzburkava more, razdire jedra i lomi vesla, a čitavu posadu baca u valove. Osim Posejdonovim bijesom, Odisejevo je putovanje ispunjeno ljudožderima, okrutnim nimfama i trgovcima opijatima te mrtvim dušama čiji je gnjev postao teretom njihovim nasljednicima.

I Odisej je samo čovjek

Odisej je ratnik iznimne inteligencije i mudrosti, ali istovremeno pripovjedač i varalica koji se neprestano iznova izmišlja. Ipak, čak i ovako kompleksan junak želi ono što bi nakon tolike agonije želio gotovo svatko – oporavak, ponovno uspostavljanje ravnoteže i povratak kući. Upravo je zato Odisej najomiljeniji među književnim junacima, a njegovo je putovanje među najviše kopiranim književnim obrascima – bilo je uzor Jamesu Joyceu za jednodnevnu dubinsku odiseju Uliks (Ulysses), za Čarobnjaka iz Oza (The Wizard of Oz) te nebrojene druge pustolovine i priče o povratku koji je također postao središnjim motivom i u žanru znanstvene fantastike.

Matt Damonov se junak s vremenom od mladolikog muškarca pretvori u izbrazdanu figuru izmučenu prošlošću i strahom od budućnosti, ali ni u kojem trenutku ne zazire od svoje sudbine i proročanstva. U Nolanovoj viziji, on je opterećen golemim teretom i krivnjom, pragmatičan je i snažan, ali mu je oduzeto ono maštovito spletkarenje vezano uz njegov književni lik. Kako bi definirao Odisejeve nevolje, Nolan se odvažno odlučio proširiti događaje koji su u izvornom epu tek spomenuti, a među njima je Trojanski konj koji postaje središnjim motivom njegove krivnje jer je svojom prijevarom prekršio Zeusov zakon o gostoprimstvu.

Također, posebno je sugerirano da naslovni junak pati od poslijeratne traume te da su njegove godine lutanja zapravo godine u kojima se nije bio sposoban vratiti vlastitom životu. Posljednje je godine proveo zarobljen na otoku nimfe Kalipso (Charlize Theron), otupljen lotosom i gubitkom sjećanja, a nelinearna je filmska struktura uokvirena upravo njihovim razgovorima, odnosno Odisejevim neumornim prisjećanjima.

Film, kao i Homerov ep, započinje in medias res. Bard čiju ulogu tumači glazbenik Travis Scott započinje veličanstvenu priču o Odiseju i njegovoj pobjedi u Trojanskom ratu pred dvoranom čiji su posjetitelji siti sličnih priča, pa i ovu dočekuju s podrugljivim povicima. Fragmenti kraljeve odsutnosti nadvili su se nad svima – nad njegovom suprugom Penelopom i Telemahom koji su zarobljeni u vječnom čekanju, pa čak i nad nezahvalnim proscima, predvođenim pohlepnim i razmaženim Antinojem (Robert Pattinson), koji, osim što se bore za Penelopinu ruku, kuju urotu protiv njezina sina. Svjestan potencijalne urote, Telemah odlazi u Spartu kako bi saznao istinu o svom ocu.

Suvremena Odiseja

Ep star gotovo 3000 godina u svojim je različitim formama uvijek prisutan, bilo zbog svoje povratničke, političke ili etičke naravi, dok njegovi junaci stiču znanje ili potpuno gube razum, plove ili se utapaju, jedu ili su pojedeni. Suvremeni je prijevod Emily Wilson, za razliku od nebrojenih ranijih prijevoda, Odiseji vratio pitanje nemilosrdne moći i cijene koju heroizam nameće onima koji mu služe, a pritom se dotaknuo i maskulinog straha od gubitka kontrole.

U svijetu o kojem je pisao Homer moral nije nužno povezan s časti, a poredak se ne uspostavlja uvijek samo pobjedom vrijednosti, nego i pobjedom moralno dvojbenog čovjeka – primjerice, Odisejevim nemilosrdnim pokoljem svih prosaca što u ovom slučaju nije samo akcijski filmski spektakl, nego i pobjeda dobra nad zlom.

Nolan, prema tome, ne zazire od Odisejeve moralne dvojbenosti i usudi ga se prikazati nemilosrdnim i okrutnim jer budući da se radi o vrlo kompleksnom liku. Kalipso ga je također bila spremna učiniti besmrtnim i vječno mladim samo kako je ne bi napustio, ali Odisej svjesno odabire povratak svojoj obitelji i sigurnuoj smrti, što ga čini vrlo humanim, ljudskim junakom.

Za uspješnu adaptaciju velikog književnog junaka i njegove Odiseje potrebni su veliki redatelji, a Nolan se u ovom slučaju postavio u svojevrsnu ulogu Zeusa koji uspješno krši vlastite zakone jer je Odiseja najbolja u trenucima u kojima ne nalikuje njegovim posljednjim, tek ponešto manje monumentalnim filmovima. Ipak, neki su se prepoznatljivi nolanovski elementi, primjerice korištenje IMAX 70–milimetarske vrpce, snimanje na stvarnim lokacijama, izbjegavanje računalne animacije inelinearna montaža, iznimno dobro uklopili s veličanstvenim epom, ili barem s njegovom modernom i neosporno autorskom adaptacijom. Christopher Nolan je, inspiriran vlastitim nametnutim ograničenjima, Homerov ep pretvorio u kvalitetan film za publiku spremnu na hrabre autorske interpretacije.