Dan D u filmovima najčešće počinje na plažama Normandije. Pod pritiskom: Dan D (Pressure, 2026) počinje ranije, u zapovjednim prostorijama u kojim se odlučivalo o sudbinama nebrojeno mnogo vojnika. Film Anthonyja Marasa, nastao prema drami Davida Haiga, upravo u toj uskoj vremenskoj dionici pronalazi svoju priču, priču čija napetost proizlazi iz pitanja: što učiniti kada znanost ne može ponuditi potpunu sigurnost, a vojska mora donijeti odluku odmah? Napetost se pretvara u pritisak, što je ilustrirano i samim naslovom filma kojeg ćemo u nastavku ponekad osloviti doslovnim prijevodom.

Pritisak u četiri zida

Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere

Relativno nedavno pisali smo o antiratnim filmovima i pitanju postoji li uopće antiratni film kao takav. Sagledamo li Pod pritiskom: Dan D u tom kontekstu, odnosno analiziramo li tumači li rat kao spektakl i tretira li ratno zbivanje kao glavno organizacijsko načelo, zaći ćemo u granično područje. Naime, ovaj film točno 83 minute izbjegava prikaz desanta na Normandiju, tj. eksplicitnog sukoba – no, je li to dovoljno da ga tumačimo kao antiratni film?

Sagledajmo što prethodi iskrcavanju, najvećoj pomorskoj invaziji u povijesti. Protagonist filma dr. James Stagg (Andrew Scott), odlično postavljen i profiliran u prvom dijelu filma, škotski je meteorolog koji mora vojnom vrhu reći upravo ono što ne žele čuti: da vremenska prognoza za 5. lipnja nije povoljna za invaziju. Maras, redatelj filma, kako smo naveli, ne počinje od Normandije, nego od sobe u kojoj se odlučuje hoće li Operacija Neptun uopće biti moguća. Film se, dakle, u svojim počecima, umjesto usmjeravanja ka spektaklu, orijentira na – meteorološku prognozu. Dakako, to može zvučati kao najdosadnija moguća komponenta ovakvog filma, čega se film čak i eksplicitno dotiče u jednom trenutku, no u lipnju 1944. ono nije bilo usputni podatak, nego jedno od krucijalnih elemenata čitave operacije. Savezničko iskrcavanje nije ovisilo samo o broju brodova, aviona i vojnika, nego i o visini valova, brzini vjetra, razini naoblake, vidljivosti, plimi i kratkom razdoblju u kojem su se ti elementi mogli poklopiti da bi omogućili „rupu” u oluji koja bi iznenadila vojne snage Trećeg Reicha. Film zato ima jednostavnu, ali vrlo čvrstu dramaturšku bazu: ako prognoza bude pogrešna, vojnici neće poginuti samo zato što su ih dočekale njemačke strojnice, već zato što ih je u pogibelj dovela vlastita pogrešna procjena.

Radnja je smještena u posljednja 72 sata prije planiranog iskrcavanja u Normandiji. General Dwight D. Eisenhower, kojeg tumači Brendan Fraser, nalazi se u zapovjednom središtu u Southwick Houseu i mora donijeti odluku koju nitko drugi ne može donijeti umjesto njega. S jedne strane stoji golema vojna mašinerija, već pokrenuta i dovedena do točke na kojoj odgoda nije samo tehnički problem. S druge strane stoji James Stagg, čovjek koji ne samo da mora priopćiti da je odabrani datum pogibeljan, već i netko tko paralelno ima i osobni život u u stanju nepodnošljive neizvjesnosti: dok na njegovoj procjeni počiva sudbina čitave operacije, on ne zna je li mu supruga, koja rađa, uopće živa.

Ta je druga narativna linija, napomenimo, nedovoljno razrađena, no naveliko pridonosi stvaranju još i većeg pritiska dok iščekujemo razrješenje glavne pripovjedne linije. Potonja je dodatno zamršena i zbog glavnog međuljudskog sukoba u filmu – onog Stagga i Irvinga P. Kricka (Chris Messina), američkog meteorologa koji se oslanja na povijesne obrasce i vlastiti ugled (ego?) čovjeka koji je dotad u više navrata bio u pravu. On nudi ono što zapovjednici žele čuti: prognozu koja dopušta da plan ostane na istim tračnicama. Stagg, naprotiv, dolazi s manje ugodnim zaključkom. Njegova procjena polazi od trenutačnih promjena u atmosferskom tlaku, od podataka koji se mijenjaju u stvarnom vremenu i od svijesti da sjeverna Europa nije prostor u kojem se vrijeme ponaša kao u prethodnim operacijama na lokacijama sa stabilnijim vremenskim uvjetima.

Konflikt između istaknutog dvojca jedan je od ponajboljih dijelova filma, a razriješenje ne počiva na tome „tko je pametniji”, nego na tome tko razumije granice vlastitog znanja. Stagg ne može obećati sigurnost, može samo objasniti rizik, pokazati zašto je isti veći no što drugi žele priznati i izdržati (pritisak!) činjenicu da će svaka njegova rečenica zvučati kao kočenje operacije koju svi iščekuju. Film tu vrlo jasno odvaja znanost od samopouzdanja. Krick vjeruje modelu koji potvrđuje željeni ishod. Stagg vjeruje podacima.

To ne znači da su „vanjski” prizori nevažni. Kratki pogledi (ponekad arhivski materijal) na vojnike, brodove, čekanje i civilne posljedice bombardiranja podsjećaju da se rasprava u sobi ne vodi u vakuumu. Osobna linija vezana uz Staggovu trudnu suprugu uvedena je upravo zato da bi se pokazale dalekometne posljedice koje su u izravnom doticaju s pojedinim likovima te da znanstvena i vojna odgovornost ovdje koegzistiraju uz strah koji se ostvaruje i na privatnom nivou (isto donekle vrijedi i za Eisenhowera, o čemu nešto više kasnije). Kako smo i spomenuli, ta melodramatska linija daleko je od idealne te nerijetko uopće nije suptilna. Odlično je, doduše, što Scott uspijeva tu paniku pretvoriti u dodatni sloj nelagode koju lik jedva drži pod kontrolom.

No, bez obzira na sve spomenuto, Pod pritiskom: Dan D više zanima institucija pod stresom nego pojedinačni portreti unutar nje. Southwick House, karte, meteorološki podaci, telefonske linije, prizori vojnika koji čekaju i povremeni ulasci u civilne živote dovoljni su da se razumije razmjer odluke. Film ne mora stalno pokazivati tisuće ljudi da bi bilo jasno da su ondje. Naprotiv, najbolje djeluje kada gledatelj osjeća te brojke „iza vrata”, a ne kad ih film pokušava ilustrirati.

A – nakon 83 minute – film ih više ni ne pokušava ilustrirati, već ih eksplicitno pokazuje. Po prvi puta vidimo kadrove „s terena”, direktan prikaz ratnog sukoba, što je, potencijalno, posve nepotrebno. Do tog trenutka film ne tretira rat kao spektakl ni na koji način, no prikaz samog iskrcavanja upravo je ono što je film 83 minute izbjegavao – prikaz rata kao atrakcije, toga da je nasilje smisleno ako je ideološki opravdano. Vojna slava, junačka smrt. Uz motivacijski govor Eisenhowera. I, je li onda ovo antiratni film? Teško. Ali zasigurno nije ni tipičan „ratni spektakl”.

Sloboda u tretmanu povijesnih tema

Slobodu u tretmanu povijesnih tema možda bi valjalo spomenuti jer je film predstavljen kao priča temeljena na stvarnim događajima. Pritisak sažima vrijeme i pojednostavljuje odnose kako bi dobio čvršći dramaturški oblik, što je očekivano. Stagg u stvarnosti nije bio čovjek koji se pojavio praktički u posljednjem trenutku i samostalno preokrenuo cijelu operaciju. Prognoza za Neptun (i, samim time, Overlord) bila je rezultat rada više timova, različitih službi i složenog procesa usklađivanja podataka. Film ne bježi od toga u potpunosti, ali logika igranog filma prirodno traži protagonista na kojem počiva odluka. Uz to, napomenimo, Staggova je žena rodila nekoliko mjeseci nakon dana D, Stagg nikad nije preporučio 18. lipnja kao povoljan datum za invaziju, a vrijeme se krenulo pogoršavati već 3. lipnja. U većem dijelu te „preinake” povijesnih činjenica filmu koriste u dramaturškom smislu.

A što filmu ne koristi?

Film je slabiji kada se prepusti već poznatom jeziku povijesne drame. Glazba Volkera Bertelmanna povremeno previše naglašava ono što je već sasvim jasno, pa je njena ekspresivna funkcija redundantna. Film nema uvijek povjerenja u tišinu, iako bi mu ona često koristila. Dapače, u trenucima kada „film utihne”, Pritisak kod gledatelja dovodi emocionalni angažman do vrhunca. Šteta što se to događa samo jednom tijekom trajanja filma.

Također, kada ljudi raspravljaju o mogućnosti da se stotine tisuća vojnika pošalju u desant za vrijeme katastrofalnih vremenskih uvjeta, nije potrebno dodatno podcrtavati važnost svakog pogleda. Slično vrijedi i za završne ratne prizore. Oni su dobro režirani, ali u odnosu na ono što je film izgradio u interijerima, potencijalno mu više štete nego koriste.

To je zanimljiv paradoks. Film o Danu D najmanje je poseban onda kad se najviše približi onome što publika očekuje od filma o Danu D. Njegova posebnost nije u prikazu iskrcavanja, nego u seciranju onoga što mu prethodi. Nije u herojskom prikazu vojnika koji kreće prema obali, i pritom stradava, nego u neugodnoj rečenici meteorologa koji zna da će ga svi zamrziti ako bude u pravu.

Malo o glumi

Andrew Scott glumački nosi ovaj film. Njegov Stagg nije ugodan tip, nije šarmantni autsajder koji svojom genijalnošću osvaja sve ljude u sobi. On je nervozan, krut, ponekad arogantan, ali iza te oštrine stoji nešto važnije: nemogućnost da prilagodi istinu tuđim očekivanjima. Kad govori, rečenice mu zvuče kao da svaku mora prvo progurati kroz barijere vlastitog straha. Također, karakterizaciji pridonose i odlična uporaba filmskih sredstava, kao, primjerice, dugi kadar kada pije vodu, na samom početku filma.

Krick, s druge strane, ujedno je i najzahvalniji i najproblematičniji lik. Chris Messina vrlo dobro igra čovjeka koji se ne predstavlja samo kao stručnjak, nego kao osoba kojoj sustav vjeruje jer potvrđuje želje istog. Messina mu daje energiju samouvjerenog profesionalca koji zna kako govoriti u sobi punoj moćnih ljudi – i to ga čini odličnim „protivnikom”. Problem je u tome što film povremeno previše olakšava gledatelju izbor. Krick često djeluje kao „prepreka” (film ga ponekad svodi na čovjeka koji je u krivu zato što je previše siguran da je u pravu), manje kao punokrvni znanstvenik s vlastitom logikom.

Kerry Condon kao Kay Summersby (u povijesnom smislu zanimljiva figura) ima nekoliko vrlo dobrih trenutaka, ali film ne zna do kraja što bi s njom. Damian Lewis kao Montgomery i ostali članovi vojnog vrha uglavnom funkcioniraju kao dodatni inicijatori pritiska na Stagga te ponekad više djeluju kao „funkcija” nego kao likovi.

Eisenhowera (Fraser) se, pak, ne može tumačiti jednoznačno.

Dašak izvanfilmskog konteksta karijere Brendana Frasera

Brendan Fraser. Jedan od najpopularnijih glumaca ranih 2000-ih za kojeg se mislilo da će se pretvoriti u jedno od najvećih glumačkih holivudskih imena. Fraser, iako već znan i prije Mumije (The Mummy, 1999), postao je globalna superzvijezda nakon iznimnog uspjeha filma na svjetskim kino-blagajnama. Dakako, to nužno podrazumijeva ulaz u dekadentni krug kojim upravlja nekolicina holivudskih moćnika, a Brendan je počinio jedan od najgorih grijeha unutar takve zajednice – usudio se reći istinu.

Naime, u to je doba (?) Hollywood Foreign Press Association (HFPA), zajednica koja je osnovala nagradnu ceremoniju Zlatni globus, podsjećala više na organizacije iz podzemlja nego na udrugu novinara. S obzirom na to da je nagrada pojedincima mogla omogućiti abnormalni karijerni uspon, HFPA je u svojim rukama imala vrlo moćno oruđe kojim je mogla kontrolirati karijere. Osim samih članova udruge, tu su, dakako, bili i bliski im producenti od kojih su vam neki zasigurno poznati – npr. Harvey Weinstein koji je koristio vlastitu poziciju i poznanstva kako bi utjecao na HFPA-u, te samim time potpomogao vlastitu karijeru i uspjeh filmova koje je producirao – dok je sama organizacija funkcionirala poput svojevrsnog „kartela”.

Jedan od ključnih ljudi udruge (i njezin predsjednik osam godina) bio je Philip Berk, južnoafrički „novinar i kritičar” koji je usporedio Društvenu mrežu (The Social Network, 2010) s Građaninom Kaneom (Citizen Kane, 1941). Brendan Fraser je, naime, istaknuo kako ga je Berk seksualno napao u hotelu 2003. godine. Isprva, bojeći se za vlastitu karijeru i način na koji će ga javnost tretirati, nije javno istupio već je privatno zatražio ispriku (i nije ju, u uskom smislu riječi, dobio). Situacija je, dakako, utjecala ne samo na karijeru, već i na Fraserov privatni život. U narednim godinama, u zdravstvenom i financijskom kontekstu, glumčevo je stanje bilo sve gore i gore, kulminiravši 2018. kada je po prvi puta javno progovorio o svemu.

Sada, u dvadesetim godinama tekućeg stoljeća, Fraser je vratio glumi na velika vrata uslijed tzv. „brenesanse”: počelo je s posuđivanjem glasa Robotmanu u Titanima (Titans, 2018-2023); uslijedile su i uloge u drugim uradcima poput Scorseseovih Ubojica cvjetnog mjeseca (Killers of the Flower Moon, 2023), a vjerojatno ste i sami čuli (ili vidjeli) za njegovu maestralnu izvedbu u Kitu (The Whale, 2022) Darrena Aronofskog. Tristotinjak riječi kasnije, vraćamo se na film koji je u fokusu članka, i, nažalost, moramo napomenuti da, koliko god ga lijepo bilo ponovo gledati u „velikim” filmovima, Fraser je u glumačkom smislu ipak jedna od najslabijih karika Pritiska.

Brendan Fraser kao Eisenhower ima nezahvalan zadatak jer film od njega traži da veći dio vremena bude lice odluke, a ne aktivni pokretač radnje. Njegov Ike sluša, procjenjuje i odgađa trenutak u mora izdati zapovijed. Fraser u tim scenama uspijeva pokazati da Eisenhower odlučuje između dviju opcija koje obje mogu završiti katastrofom, a pritom mu sve dodatno otežava i činjenica da ga proganja greška napravljena u vježbi Tigar. Dakle, ogromna odgovornost – no, problem je u tome što Fraser tu odgovornost često igra previše naglašeno. Njegov Eisenhower rijetko djeluje kao čovjek koji je navikao zapovijedati, a češće kao glumac koji nam stalno ukazuje na to koliko je odluka važna. Uz to, ponekad, ista ozbiljnost pretvara se u ukočenost.

„Imali smo bolje meteorologe od Nijemaca”

Pod pritiskom: Dan D najbolje funkcionira kada se prihvati da ovo nije film o samom iskrcavanju, nego o satima u kojima se još uvijek nije znalo hoće li se ono uopće dogoditi. Materijal ima kazališno porijeklo, pa se središnji dio prečesto vraća istom obrascu: Stagg upozorava, Krick proturječi, vojni vrh gubi strpljenje, a Eisenhower odgađa konačnu odluku. Unatoč tome, film je dovoljno fokusiran da ostane učinkovit u izlaganju priče i poticanju emocionalnog angažmana u gledatelja. Zato je Pod pritiskom: Dan D možda najbolje okarakterizirati kao korektnu i povremeno iznimno napetu dramu o odluci koja je prethodila velikom ratnom događaju. Dramu koja odlično proizvodi pritisak, no, kad se približi poznatijim slikama ratnog spektakla, gubi ono što ju čini posebnom.