Ponor smrti: Zašto su nam avio-katastrofe draže od potonuća i sudara vlaka?
Film Ponor smrti koji upravo igra u kinima pokazuje, kako unatoč statistikama da su komercijalni letovi sigurniji od autobusa, publika ipak hrli radije u kina kad je u pitanju film s temom avio-katastrofe nego bilo kojih drugih transportnih nesreća
Priliku za preživljavanje strahova koji počinju na visini od deset tisuća metara, a završe na tlu ili u moru, nudi najnoviji napeti triler Ponor smrti (Deep Water), koji igra u domaćim kinima. Redatelj Renny Harlin, čovjek koji nam je dao Umri muški 2 i kultni shark-movie Duboko modro more (Deep Blue Sea), odlučio je spojiti dva ultimativna straha u jedan megahoror: avionsku nesreću i morske pse. Aaron Eckhart i Ben Kingsley glume pilote na letu od Los Angelesa do Šangaja koji nakon katastrofalnog kvara moraju prisilno sletjeti usred Pacifika. Kad avion pukne, preživjeli se nađu u gumenim čamcima, a krv u vodi privlači jato gladnih predatora.
Zlatno doba i evolucija avio-katastrofa
Žanr filmova katastrofe praktički je rođen "u zraku". Sve je počelo 1970. godine s filmom Aerodrom, koji je zaradio deset nominacija za Oscara i definirao formulu: skupina šarolikih likova s osobnim dramama ukrcava se na let koji ubrzo zahvaćaju snježna oluja i bombaška prijetnja. Uslijedila je franšiza, a žanr je postao toliko popularan da je bio inspiracija za jednu od najboljih parodija svih vremena: Ima li pilota u avionu? (1980.).
Nakon devedesetih, žanr se transformirao iz klasične drame u akcijski spektakl. Dobili smo naslove poput Air Force One (1997.) s Harrisonom Fordom, gdje su problem teroristi, i Opasni let (Con Air, 997.), gdje Nicolas Cage spašava stvar u avionu punom najgorih robijaša. Slijedio je psihološki triler u zraku Plan leta (Flightplan, 2005.) s Jodie Foster. Let (Flight 2012.), gdje Denzel Washington izvodi nemoguće slijetanje naglavačke, otvara priču o ljudskoj grešci i ovisnosti.
Zašto ćemo uvijek kupovati ulaznice za padove aviona?
Filmovi poput novog Harlinovog trilera Ponor smrti opstaju jer funkcioniraju kao siguran ventil za naše stvarne, prigušene strahove. Dok sjedimo u udobnoj fotelji kina s kokicama u rukama, zapravo prolazimo kroz katarzu. Suočavamo se s onim najgorim scenarijem „što ako" koji nam prođe kroz glavu svaki put kada avion u kojem sjedimo uleti u malo jaču turbulenciju.
Dokle god ljudi budu osjećali nelagodu pri odvajanju od piste, Hollywood će imati spremne pilote, maske za kisik koje padaju sa stropova i, u najnovijem slučaju, morske pse koji strpljivo čekaju u dubokoj vodi.
