Peter Heller objavio je (svoj prvi) roman Psi pod zvijezdama (The Dog Stars) 2012. godine, nakon karijere u novinarstvu i publicistici (i kajakingu). Njegova postapokaliptična priča stigla je tako osam godina prije COVID-a, u vrijeme kada pandemija koja gotovo briše čovječanstvo još nije automatski prizivala vlastita iskustva publike. U romanu devet godina nakon smrtonosne gripe Hig živi na napuštenom aerodromu u Coloradu s naoružanim prepperom Bangleyjem i psom Jasperom, leti starom Cessnom, peca, patrolira i pokušava pronaći razlog da život ne svede samo na još jedan preživljeni dan.

Četrnaest godina kasnije taj materijal došao je do Ridleyja Scotta, velikog američkog redatelja utjecajnog ne samo u kontekstu znanstvene fantastike, već gotovo i filma uopće, a koji nakon Marsovca (The Martian, 2015) radi tempom zbog kojeg se između dva njegova filma jedva stigne završiti rasprava o prethodnom. Nakon Napoleona i drugog Gladijatora Scott se okrenuo bitno užoj priči, barem ako je suditi prema broju likova i prostoru kojim se kreću. U fokusu njegovog novog filma je nekoliko preživjelih ljudi, jedan aerodrom, mali avion, pas i pitanje koje postapokaliptični filmovi postavljaju već desetljećima: vrijedi li preživjeti ako se sav život pretvori u puko preživljavanje?

Cessna s jedne, jednostanična preša za municiju s druge strane

Hig (Jacob Elordi) je preživio gripu, no ne i njegova supruga. S bivšim vojnikom Bangleyjem (Josh Brolin) održava improviziranu bazu na napuštenom aerodromu. Njihova podjela rada je jednostavna: Hig leti, promatra okolinu, traži resurse i još uvijek pokušava razlikovati opasnost od čovjeka kojemu bi možda trebalo pomoći; Bangley bi tu razliku najradije provjeravao nakon što ga upuca.

To je i najzanimljiviji odnos filma. Elordijev Hig i Brolinov Bangley nisu prijatelji u klasičnom smislu, ali već godinama ovise jedan o drugome. Jedan je zadržao potrebu za ljudskim kontaktom, drugome je preživljavanje sve što čini život (djeluje – i prije gripe). Hig odlazi u ribolov, leti s Jasperom i sluša radio. Bangley postavlja obrambenu liniju, procjenjuje udaljenosti i pretpostavlja da je svaki stranac moguća prijetnja. Film ih ne supotstavlja kao altruista i paranoika: Bangley je nerijetko upravo razlog zbog kojeg su obojica još živi. Problem nastaje kada njegova logika postane jedina moguća logika svijeta u kojem žive.

Prijepor između oprečnih mišljenja dvojice preživjelih zapravo je odlična baza za izgradnju daljnje priče: napetost koja tinja među njima, dok se sve češće pojavljuje stvarna prijetnja. Šteta što se ista priča zadržava na neiskorištenom potencijalu.

Na putu prema dolje/Grand Junctionu

Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere

Svi znamo, dakako, da je smrt psa (spomenuto i ovdje) ne samo okidač emocionalnog angažmana u gledatelja, već i protagonistove odluke. Tako naš glavni lik odlučuje napuniti svoju Cessnu potrepštinama i poći prema Grand Junctionu, najvećem gradu u Coloradu, za koji misli, čuvši ženski glas na radio prijamniku, da može biti Terra Nova. U ovom trenutku Scott još uvijek drži sve filmske uzde: iterativni početak omogućio nam je uvid u Higovo stanje uma (iako ponekad s patetičnim analepsama), sprega je propala, pas je mrtav, a, po uzoru na Junaka s tisuću lica, Hig odlazi u nepoznato. I tu još, koliko-toliko, dok Hig upoznaje nove saveznike, film funkcionira, no nakon direktnog susreta s ugrozom – sve kreće nizbrdo.

Erik Messerschmidt snima planine, šume i ostatak krajolika bez potrebe da se svaki kadar pretvori u prikaz propasti svijeta i društva. Priroda izgleda ravnodušno u odnosu na društvene promjene, što je mnogo učinkovitije od još jednog niza digitalno razorenih gradova. Film je dobrim dijelom sniman u Italiji, ali prostor uvjerljivo glumi američki Zapad (puni krug sa špageti vesternom!). Zarasle građevine i prazni prostori također su zanimljiviji kada u njima nema doda(t)nog spektakla. Scott je i dalje redatelj koji vrlo brzo razumije kako organizirati kadar i kako prostoru dati konkretnu funkciju. Upravo zato kasniji pokušaji da se film pretvori u konvencionalniji postapokaliptični triler djeluju toliko nametnuto. Napadi, pucnjave i susreti s nasilnim preživjelima pripadaju svijetu priče, ali često izgledaju kao obveza prema žanru. Čim film odluči da treba podignuti tempo, postaje manje zanimljiv. Ljudi koji su se nakon propasti društva pretvorili u praktički bezumne napadače jedna su od najistrošenijih ideja postapokaliptičnog filma, a Smithov scenarij ne pronalazi osobito uvjerljiv razlog da ih ponovno uvede.

Higov odlazak iz relativne sigurnosti aerodroma trebao bi zato biti ključni pomak. Tajanstveni radijski signal daje mu mogućnost provjere postoji li izvan poznatog teritorija išta više od suživota s bivšim vojnikom. Ideja je jednostavna i vrlo dobra: čovjek riskira život jer mu preživljavanje bez mogućnosti promjene više nije dovoljno. No putovanje koje slijedi ne ispunjava očekivanja.

Dolazak saveznika, Cime (Margaret Qualley) i njezina oca Popsa (Guy Pearce), funkcionira na prvu, ali romansa dolazi prebrzo. Hig i Cima dijele gubitak, samoću i iskustvo svijeta u kojem je svaka nova osoba moguća prijetnja. To jest temelj za bliskost, ali nije automatski i razvijen odnos. Film preskače dio procesa u kojem bi dvoje ljudi nakon godina straha i izolacije morali ponovno naučiti kako nekome vjerovati.

No, u svakom slučaju, premda dolazi prebrzo – dobro je što si likovi vjeruju s obzirom na to da im ubrzo pristiže prijetnja u obliku divljačkog klana koji se širi s juga (bez šale, jedan je od za priču nebitnih likova spomenuo da „možda dolaze i Meksika”), pa se svi zatvaraju u Cessnu i, u odlično režiranoj akcijskoj sceni (zanemarimo li prostorne nelogičnosti), lete prema Grand Junctionu, odnosno najgorem dijelu filma. Očekivano, Grand Junction nije nikakva Terra Nova, već skup preživjelih luđaka koji su od aerodroma napravili set za snimanje horor filmova. Trop, dakako, viđen tisuću puta (snažno, doduše, evocira par iz Knjige iskupljenja /The Book of Eli, 2010/). Žanrovski, film se tako naprasno pomiče prema (neuvjerljivom) hororu, a naši likovi se, prostorno nelogično, pomiču nazad prema Cessni, uz pokoji ispaljeni metak, samo da bi trojac nekako s tri M67 ručne bombe iz zraka raznio kontrolni toranj. Koji je od istaknutih dijelova sekvence manje uvjerljiv, teško je reći, ali eksplozija kontrolnog tornja nastala od tri fragmentacijske ručne bombe lagano prednjači.

Višestoljetna pripovjedna shema

Hellerov roman mogao je ideju toga „što je život ako samo preživljavamo” razvijati izravno kroz Higovu svijest, a njegov fragmentirani pripovjedni stil pratio je čovjeka čije su misli nakon dugih godina samoće izgubile urednu strukturu. Film tu prednost nema, odnosno ne doskače razrješenju adaptacijskog problema adekvatno. Messerschmidt može pokazati ono što Hig vidi iz Cessne, ne i što o tome Hig misli. Kada scenarij pokuša taj unutarnji život prenijeti kroz dijalog ili analepse, dio posebnosti književnog predloška nestaje. Ostane priča čovjeka koji je izgubio suprugu, voli psa i traži druge preživjele. Sve je to funkcionalno, ali ne i dovoljno dobro. Scenarij, još i više nego roman, ispričan je po višestoljetnoj pripovjednoj shemi: ako već dosad niste to primijetili, bilo čitanjem ovog osvrta, bilo gledanjem filma – Psi pod zvijezdama primjer su sheme "junakovog putovanja" par excellence.

(1) Poziv na avanturu: Hig čuje glas na radiju, rađa se ideja o odlasku u Grand Junction; (2) odbijanje poziva: nakon razgovora s Bangleyjem, Hig odlučuje ostati; (3) sastanak s mentorom: ovo je jedina stavka koja se ne može tumačiti u doslovnom smislu – umjesto Obi Wan-Kenobija, tu je Bangley koji odbija junakove želje, no u isto vrijeme donosi odluku koja završava smrću junakova psa, što je prekretnica koja Higa šalje na put u nepoznato; (4) prelazak granice (u nepoznato): Hig odlučuje Cessnom krenuti prema Grand Junctionu; (5) testovi, saveznici i neprijatelji: prvi test je problem sa zrakoplovom zbog kojeg Higs prisilno slijeće te tako upoznaje Cimu i Popsa prije nego ih divljaci napadnu; (6) bliženje izazovu: trojac leti prema Grand Junctionu i odluči, ne znajući hoće li ih dočekati prijetnja, sletjeti na aerodrom; (7) kušnja/nevolja: Grand Junction nije ono što su mislili da jest, moraju pobjeći; (8) nagrada: u kontekstu ovog filma nagrada se može čitati na različite načine, npr. Higovo shvaćanje da je traženje utopije besmisleno te da je potrebno samostalno izgraditi društvo kakvo želimo, no može biti i saznanje da se Cima razumije u medicinu; (9) put nazad: trojac leti prema napuštenom aerodromu gdje se nalazi Bangley; (10) uskrsnuće: Bangley je doslovno živ, a Hig prolazi kroz osobnu transformaciju/izlječenje; (11) povratak s eliksirom: Cima zna rukovati s lijekovima i medicinskom opremom, stoga može izliječiti djecu u obližnjoj zajednici (gotovo pa doslovno eliksir); (12) „novo normalno”.

Pod zvijezdama

Film ipak nije potpuni neuspjeh kakvim ga najstrože kritike opisuju. Hig i Bangley imaju dovoljno dobar odnos da prvi dio radi, Brolin koristi svaku priliku koju dobije, Jasper nije sveden na puki sentimentalni dodatak (iako ga brzo gubimo), a Messerschmidtov rad daje praznom svijetu više karaktera nego scenarij. Postoje i trenuci u kojima Scott dobro hvata čudnu svakodnevicu nakon „kraja”: činjenicu da čak i apokalipsa nakon dovoljno godina postane rutina. Taj početak, iterativni dio filma, najbolji je segment Scottova uratka.

Ali to nije dovoljno da bi Psi pod zvijezdama izašli iz sjene drugih postapokaliptičnih priča (najveća ironija jest u tome što je književni predložak stariji od mnogih djela na koja film danas podsjeća; Heller 2012. nije kasnio za žanrom, ali ekranizacija 2026. jest). Psi pod zvijezdama, da se razumijemo, nisu veliki povratak Ridleyja Scotta niti njegov najbolji film nakon Marsovca. To je vrlo „sigurna”, vizualno dojmljiva, povremeno dirljiva i prečesto poznata adaptacija romana koji je imao izraženiji autorski glas od filma nastalog prema njemu. Kada se osloni na pejzaž, psa i neugodan suživot dvojice muškaraca koji drukčije razumiju riječ „preživjeti”, film ima što ponuditi. Sve ostalo – nažalost – ne radi dovoljno dobro.