Znate kako se uvijek ispostavi da je svaki drugi Microsoftov operativni sustav dobar? Slično je i s filmovima Guyja Ritchieja u zadnje vrijeme. S obzirom na to da je posljednje redateljevo ostvarenje, prošlogodišnji pustolovni film Fountain of Youth (u produkciji Apple TV+), šablonska avantura u već viđene žanrovske obrasce, postojala je nada da će njegov novi film izbjeći oslanjanje na sigurne, ali kreativno istrošene formule. 

Siva zona (In the Grey) dodatno je zanimljiv slučaj jer nije riječ o filmu koji je stigao u kina u idealnom trenutku, nego o projektu snimljenom još 2023., a zatim više puta odgađanom prije nego što je u svibnju ove godine konačno dobio distributera (Black Bear). Ritchie je film napisao i režirao, a u središte postavlja Rachel Wild (Eiza González), "specijalisticu za naplatu dugova" (kamatarka) koje uobičajeni pravni sustav više ne može riješiti.

Njezin novi posao svodi se na pokušaj da od moćnika Mannyja Salazara (Carlos Bardem), itekako dobro povezanog tipa koji se ne libi nasilja, izvuče milijardu dolara koje duguje jednom od najbogatijih klijenata na tržištu. U tome joj pomažu Sid (Henry Cavill) i Bronco (Jake Gyllenhaal), dvojac koji se kreće točno ondje gdje naslov i sugerira. U sporednoj, ali važnoj ulozi pojavljuje se i Rosamund Pike kao bankarska figura Bobby, osoba koja predstavlja korporacije (i korporativne karijeriste).

In spe

Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere

Siva zona ne pokušava biti čisti akcijski film ni klasični špijunski triler. Ritchie gradi priču o ljudima koji probleme rješavaju kombinacijom odvjetničke procedure, financijskog pritiska, izviđanja, sabotaže i, kad je potrebno, vatrenog oružja. Film se ne ponaša kao da je nasilje jedini alat, nego kao da je samo jedan u nizu. Upravo zato najbolje funkcioniraju dijelovi u kojima napetost ne proizlazi iz pucnjave nego iz pripreme: iz promatranja, iscrtavanja mogućih ruta, procjene koliko se daleko može ići prije nego što stvar izmakne kontroli. Ritchie u tim prizorima stvara osjećaj da ljudi pred nama stvarno znaju svoj posao i da je izvedba plana važna jednako kao i sam plan. No, tu se ujedno krije i prva opaska. 

Sjećate li se Sedam samuraja  iz 1954. godine? Kurosawa nas je u tom filmu natjerao da slušamo seljake i njihove štićenike kako razvijaju plan, potom crtaju taj isti plan, dok mi vidimo svaku od bitnih lokacija, da bi na kraju gledali provedbu tog istog plana, koja će izgledati gotovo pa u milimetar točno onako kako nam je bilo i rečeno, na istim tim lokacijama. I to, više ili manje, funkcionira savršeno. Sa strane režijsko majstorstvo i vješto baratanje kamerom, film je imao gotovo pa idealan tempo i slojevite, duboko razrađene likove – pa je cijeli taj proces planiranja, koliko god dugotrajan i repetitivan bio, djelovao kao organski dio pripovijedanja, a ne pretrpavanje ekspozicijom i puko mehaničko odrađivanje narativnih koraka koje gledatelja treba dovesti do unaprijed zacrtane akcijske kulminacije. Siva zona kao da želi napraviti nešto slično. Početak filma je, budimo realni, neskriveno šopanje gledatelja ekspozicijom, a odmah potom – čim Rachel i Bobby sklope dogovor – počinje dugotrajno planiranje s jednim jedinim ciljem: vratiti milijardu dolara od Salazara.

To planiranje je toliko detaljno, dugotrajno i deskriptivno da stvarno evocira Sedam samuraja, ali na neki bizaran, blasfemični način. Naime, plan je izložen tako da iscrpno obrazlaže evakuacijske rute po linearnom principu: ako južna evakuacijska točka iz bilo kojeg razloga postane nedostupna, prebacujemo se na zapadnu; ako i ona otpadne kao mogućnost, prelazimo na sjevernu, i tako redom. Dakako, sve će propasti i naši će se likovi morati odlučiti na posljednju pričuvnu opciju, točno onako kako je svaki od gledatelja mogao i pretpostaviti. Ako se prisjetite (ne)planiranja iz Dvije nabijene puške (Lock, Stock and Two Smoking Barrels, 1998.) – nebo i zemlja. Siva zona je, naravno, zemlja.

Isto je manji problem – ako vam je stalo do likova. No, dramaturški razvoj likova prilično je manjkav, a najproblematičnije je to što je gledatelju potencijalno čak i najmanje stalno do glavnog lika. Ako više suosjećate s diktatorskom figurom, onda problem negdje zasigurno postoji. Isto je vjerojatno na najsmješniji način vidljivo kada strada jedan od zaposlenih operativaca, Andre Baker.

Baker, jedan od nekolicine Rachelinih plaćenika, žrtvuje svoj život za grupu – iako je u isto teško za povjerovati jer nema nikakvu emocionalnu poveznicu sa suborcima, već isključivo financijsku motivaciju. Netom prije, Bronco (jedan od dvojice nadređenih mu), govori mu na voki-toki da zna što smjera i neka se iste sekunde uputi k njima i izbjegne smrt. To je naredba, glasno i zabrinuto vikne u ručnu radiostanicu, a Baker se na tu naredbu ogluši te žrtvuje vlastiti život, bez jasne motivacije, kako bi ostatak Racheline klike preživio. Rez na sljedeći kadar gdje se zipom spuštaju Rachel, Sid i Bronco. Malo pucnjave. Eksplozija. Nitko nikad više ne spomene Bakera. Počivao u miru.

Nije sve tako sivo

A propos priče, valja napomenuti da je obrat solidno izveden i ne posve očekivan, pa podiže kvalitetu inače vrlo predvidljivom scenariju. Tempo je također upitan, obzirom da film ostavlja dojam da su pojedini dijelovi zbrzani, dok su drugi razvučeni. Ali nije sve tako crno (sivo?). 

Prvi veći plus filma je da – izgleda odlično. I kamera i scenografija, kao i kostimi, redom su na vrlo visokoj razini. Lokacije u Španjolskoj i na Kanarima daju filmu prirodno svjetlo, prostor i monumentalnost koju ovaj tip priče traži, a dinamika između terena, otoka, vozila, hotela i improviziranih punktova održava svježinu i onda kad radnja postane „statična”. Akcijske su scene korektno odrađene, povremeno vrlo dobro, ne i iznimno. 

Uz to, buddy model s Cavillom i Gyllenhaalom funkcionira, a povremeno rezultira i poprilično smiješnim trenucima. Ritchiejev zaštitni znak, dinamični razgovori i kratke replike koje su humoristične same po sebi, ovdje baš i ne pogađaju uvijek. Da je riječ o britanskom ansamblu s britanskom temom – vjerojatno bi funkcioniralo, no u Sivoj zoni Bronco je, primjerice, smješniji kad s „mrtvim licem” promatra bizarne razvoje situacija nego kad izgovara kratke verbalne dosjetke. Kada je posrijedi potonje, dojam je kao kad slušate nekoga tko zna vic, ali ne zna kako ga ispričati.

U tome se možda najbolje vidi gdje je današnji Guy Ritchie. Nije više autor koji se mora dokazivati kroz stalnu stilsku razmetljivost, ali nije ni redatelj koji će od osrednje priče automatski napraviti veliki film. Siva zona djeluje kao rad zrelog zanatlije koji zna raditi s glumcima i zna kako održati pozornost gledatelja, ali koji više opetovano ne pronalazi onaj dodatni sloj inventivnosti po kojem su njegovi najbolji radovi ostajali zapamćeni. To ne znači da je film loš: on je „uredno” napravljen, elegantno zapakiran triler, no nema sve što bi ga učinilo jednim od važnijih Ritchiejevih filmova. Izostaje snažniji osjećaj posljedice, više neizvjesnosti, ujednačeniji tempo i ozbiljniji razvoj likova. Što film ima? Ima tu zabave, humora i dobre akcije. Ima i privatni otok i milijardu dolara...i to bi bilo to. Došli smo do kraja ove GTA 5 misije.