Šuma, luk, strijela, družina odmetnika, krađa od bogatih i dijeljenje siromašnima. Ako vam netko spomene Robina Hooda, vjerojatno će kod vas evocirati upravo nešto od toga. Errol Flynn dao je priči klasičnu pustolovnu lakoću, Disney ju je pretvorio u bajku, Kevin Costner u veliki popularni spektakl, Mel Brooks u parodiju, a Ridley Scott u ponešto ozbiljniju varijantu legende. No onkraj zelenih tajica, postoji prostor za mračnije iščitavanje priče, posebno one o smrti Robina Hooda. Upravo je to nit vodilja novog filma Michaela Sarnoskog. On se ne pita kako još jednom oživjeti legendu i ostaviti je u konvencionalnim okvirima, već što ostaje ako se od nje najprije oduzme sve što ju je činilo lagodnom pričom za sve uzraste.

Treći je to igrani uradak Sarnoskog, nakon Svinje (Pig, 2021) i filma Mjesto tišine: Dan prvi (A Quiet Place: Day One, 2024), mladog redatelja koji već prvim dugometražnim filmom osvojio brojne nagrade te se pokazao osobito zainteresiranim za temu života nakon velikog gubitka. Smrt Robina Hooda (The Death of Robin Hood) premijerno je prikazana u lipnju na filmskom festivalu u Sydneyju, a naslovnu ulogu tumači Hugh Jackman, ovdje daleko od slike plemenitog odmetnika kakvu je popularna kultura dugo održavala. Sarnoski ne režira još jednu pustolovinu o narodnom junaku, nego film o čovjeku kojemu je vlastita legenda postala najokrutniji oblik izbjegavanja istine. Uz Jackmana, ključnu ulogu ima Jodie Comer kao sestra Brigid, žena koja ga liječi, ali ga time ne oslobađa prošlosti. Između njih film pronalazi svoj najzanimljiviji prostor: pitanje može li se čovjek koji je cijeli život proizvodio nasilje na kraju susresti s milosrđem, a da to milosrđe ne postane još jedna laž u nizu.

Sjećate li se filma Valhalla Rising (2009)? Osim što oba filma dijele spektakularne prizore prirode sjeverne Europe (Sjeverna Irska u Smrti Robina Hooda, Škotska u filmu Valhalla Rising), dijele i komad „dobrog, starog ultranasilja”. I ako vam se svidio Refnov film – iako je riječ o vrlo različitim uradcima – vjerojatno ćete uživati i u mračnoj verziji priče o smrti britanskog odmetnika.

Prvi kadrovi posljednjih dana

Prvi kadar: grm bobičastog voća na vjetru i gusta, gusta magla kroz koju se probija ženski lik koji ulazi u okvir ubirući plodove i jedući ih. Panorama prema gore otkriva zapanjujući prizor planinskog pejzaža. U prvim sekundama Smrti Robina Hooda film otkriva svoj najjači adut: izobilje spektakularnih, epskih, širokih planova koji će prikazivati nemilosrdnu prirodu sjevernoeuropskog otoka. Druga stvar koju ćete zapaziti je natpis: „Anno Domini 1247”. Dakle, bez previše oklijevanja, u prvim ćete sekundama filma znati mjesto i vrijeme radnje te činjenicu da će ista radnja biti prikazana na doista dojmljiv način.

Sljedeće što saznajete je da Jackmanov Robin Hood nije plemeniti razbojnik u zadnjem poglavlju života, nego starac koji se povukao u divljinu zato što ga više ne progone samo ljudi, nego i istina o vlastitim djelima. Legenda govori da je štitio slabe, a film, vrlo rano, kaže da su mnogi od tih „slabih” završili mrtvi, opljačkani ili zaboravljeni te da su pjesme preživjele zato što je ljudima bilo lakše vjerovati u lijepu priču nego u krvavu istinu koja stoji iza nje.

Dekonstrukcija junaka

Napomena: tekst sadrži spoilere

Već prvi prizori postavljaju taj smjer bez mnogo uvoda što je iznimno pohvalno. Robin živi sam, sijed, zapušten, fizički još opasan, ali iznutra već potrošen. Ljudi ga i dalje pronalaze, ne da bi od njega tražili pomoć, nego da bi ga ubili zbog onoga što je učinio njihovim obiteljima. Isto vrijedi i za spomenutog ženskog lika, prve osobe koju vidimo na filmu, kojoj Robin – u samoobrani – zabija nož u grlo. Sarnoski, drugim riječima, odmah ruši očekivanje o simpatičnom starom odmetniku. Ovaj Robin ne ubija zato što mora spasiti nemoćne, nego zato što je ubijanje postalo jedini jezik koji poznaje. Kada se pojavi Little John, sada pod imenom Edward, s molbom da mu pomogne vratiti otetu obitelj i imanje (koje je on, dakako, prvi oteo), film nakratko podsjeti na klasičnu strukturu posljednjeg zadatka. Stari ratnici kreću još jednom, nasilje se ponovno otvara, a u onom što slijedi nema ni traga romantičnoj šumskoj pustolovini.

Taj prvi dio filma najbliži je gruboj srednjovjekovnoj brutalnosti kakvu je popularizirao suvremeni val mračnih povijesnih filmova (Valhalla Rising, među ostalima). Borbe su prljave, kratke i vrlo brutalne: blato i krv, mrtva djeca. I to je nešto što Sarnoski iznimno dobro radi. Ne samo da je prikaz tih borbi izveden vrlo dobro, već je i sama odluka da na taj način pristupa prikazu brutalnosti iznimno važna – jer bez te početne okrutnosti kasniji razgovori o krivnji ne bi imali nikakvu težinu. Film najprije mora pokazati kakav je Robin bio da bi njegovo kasnije traženje mira imalo ikakav smisao.

A onda, nakon toga – prebacivanje u posve drugačiji registar. Teško ranjeni Robin završava u udaljenom samostanu, pod skrbi sestre Brigid. Tu Smrt Robina Hooda prestaje biti potjera i postaje drama o skrbi, krivnji i pitanju može li čovjek koji je živio od uništavanja drugih uopće biti rehabilitiran. To je Sarnoskijev teritorij.

Jodie Comer vrlo dobro drži film u drugoj polovici. Ona liječi jer je to njezin zavjet, ali film postupno pokazuje da taj zavjet nije uklonio gnjev nastao zbog tragične sudbine njene obitelji. U odnosu između nje i Robina nema jednostavne romanse, a niti jednostavne duhovne lekcije. Najbolje scene među njima počivaju na vrlo konkretnom moralnom problemu: što znači pružiti skrb čovjeku koji je možda uništio upravo ono što tebe čini osobom? Zato je važna i mlada Margaret koja u film unosi pitanje nasljeđa, ali ne u apstraktnom smislu. Netko mora naslijediti priču, a film se cijelo vrijeme pita kakvu priču uopće treba naslijediti. Robin pred njom može ponoviti junačku verziju svojeg života ili joj reći istinu koja bi uništila posljednje što je vezuje uz oca. Tu Sarnoski pronalazi jednu od svojih najpreciznijih točaka: mit nije samo laž koju društvo priča iz udobnosti, nego ponekad i zaštitni sloj koji nekome omogućuje da preživi. Smrt Robina Hooda zato, među ostalim, nije puka dekonstrukcija popularne priče o odmetniku. Da jest, završio bi na tvrdnji da je junak zapravo bio ubojica. Sarnoskija više zanima što učiniti s tom istinom kada ona dođe prekasno da spriječi smrt onih koji su već mrtvi, a prerano da poštedi žive.

Majstorsko korištenje slikovnih odlika kadra i problemi s tempom

Vizualno, Smrt Robina Hooda ima jasnu i dosljednu ideju. Snimljen na 35-milimetarskom filmu, u pejzažima koji djeluju hladno i gotovo neprijateljski, film stalno vezuje tijelo za prostor. Šuma nije prostor slobode, nego mjesto skrivanja i truljenja. Priorat nije rajski zaklon, nego privremeno utočište u kojem unutarnji glas krivnje postaje glasniji. Pat Scola snima zemlju, kamen, vatru i kožu tako da se "osjeti" tekstura svega što likove okružuje. Osim toga, izbor planova i rakursa nesvakidašnji je za komercijalni film (već drugi kadar filma je iz ptičje perspektive), a odluka nije donesena zbog pukog dekora – što se zaista mora pohvaliti.

Što se negativnih obilježja tiče, nije nevažno ni to što je priča o starom nasilniku koji na kraju života traži mir već mnogo puta ispričana. Shane, Nepomirljivi (Unforgiven), Logan i niz drugih filmova već su istraživali čovjeka koji „nadživio vlastitu korisnost”, a zatim mora odlučiti može li se smrt pretvoriti u posljednji smisleni čin. Sarnoski zna da ulazi na poznat teren i pokušava ga izmaknuti iz očekivanih okvira kroz Robina Hooda, kršćanski aspekt i pitanje legende. To mu uglavnom uspijeva, ali ne potpuno s obzirom na to da slabiji dijelovi priče podsjećaju da sama mračna verzija junaka sama po sebi više nije dovoljna. Današnja popularna kultura, naime, živi od dekonstrukcije starih formula.

Zato je najvažnije pitanje daje li film toj formuli nešto svoje. U najboljim momentima, da. Sarnoski ne želi samo reći da je Robin Hood bio licemjerna legenda, nego da istina i legenda mogu imati različite posljedice za različite ljude. Za žrtve je legenda uvreda. Za Robina je teret. Za Margaret ona može biti jedini način da njezin otac ne ostane samo još jedan mrtav čovjek u lancu osvete. Za Brigid je svaka priča nedovoljna jer joj nitko neće vratiti obitelj dok nastavlja liječiti tijelo, čak i kada zna što (joj) je to tijelo učinilo.

Sarnoski ipak ne uspijeva sve dovesti do kraja jednako uvjerljivo. Završnica ima nekoliko dobrih ("lijepih") ideja, osobito u odnosu prema posljednjoj strijeli i načinu na koji se legenda može prenijeti dalje, ali dio emocionalnih prijelaza djeluje prebrzo u odnosu na tromost tempa drugog dijela. Kao da se film dugo zadržava na stanju likova, a zatim odjednom mora zatvoriti nekoliko pitanja: Robinovu smrt, Brigidin odnos prema njemu, Margaretinu budućnost, Johnovu ostavštinu i samu legendu. Ništa od nabrojanog nije izvedeno „loše”, ali neki bi odgovori imali veći učinak da su im prethodne scene preciznije pripremile teren.

Unatoč tome, Smrt Robina Hooda je zaista zanimljiv film vrijedan gledanja, film koji „zna što želi biti”, no ne i film za one koji od Robina Hooda traže povratak starom mitu i/ili ne žele "djelić starog ultranasilja".