Dvanaest godina nakon Bijesa (Fury, 2014), David Ayer i Brad Pitt ponovno snimaju film, ovog puta o čovjeku koji se ni nakon povratka iz rata ne uspijeva osloboditi onoga što je ondje proživio. Pittov James Belmont povukao se u divljinu Aljaske (koju „glumi” Novi Zeland), a jedino mu društvo pravi Odin, njemački ovčar s kojim je služio u američkim specijalnim postrojbama. Obojica nose vidljive posljedice vojnih operacija, a nakon što James tijekom leta doživi srčani udar, njihov se mali zrakoplov ruši u jezero. Pred njima je dug put do najbliže prometnice, kroz šume, planine i rijeke koje ne nude osobito mnogo prilika za odmor, dok ozljede i divljina svaku sljedeću dionicu čine težom.

Srce zvijeri (Heart of the Beast) jedanaesti je Ayerov dugometražni igrani film i njegova nova suradnja s Pittom. Scenarij Camerona Alexandera još se 2017. našao na hollywoodskoj „crnoj listi” zapaženih neproduciranih scenarija, a za dojmljive kadrove pejzaža zaslužan je Mauro Fiore, oskarovac koji je snimao Cameronov Avatar.

Zanimljivo je da je riječ o drugom filmu u razmaku od samo mjesec dana koji u središte postavlja čovjeka, psa i mali zrakoplov. Ridley Scott u Psima pod zvijezdama te je elemente koristio za postapokaliptičnu priču o samoći, gubitku i mogućnosti ponovnog povezivanja s drugim ljudima. Ayer ima ponešto jednostavniji zadatak: dovesti dvojicu ratnih veterana kući. Pritom je jedan od njih pas, što scenariju dopušta da gotovo u potpunosti odustane od uobičajenih ekspozicijskih razgovora kojima filmovi nastoje objasniti traumatičnu prošlost svojih protagonista. Međutim, pokazat će se da Ayer toj mogućnosti ne vjeruje uvijek dovoljno. Šteta, jer neverbalne scene zajedničkog preživljavanja Jamesa i Odina često govore više od svih naknadnih objašnjenja o tome koliko su toga zajedno prošli.

Svaki pas ima svoj dan

Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere

Film započinje prizorom Odina na cesti. Kada mu se približi automobil, radnja se vraća tjedan dana unatrag, na početak Jamesova i Odinova putovanja. Time Ayer već u prvim minutama otkriva da će pas nekako pronaći put do civilizacije, pa neizvjesnost seli na sudbinu njegova vlasnika i događaje koji su ih razdvojili. Prije nesreće dvojac provodi nekoliko dana daleko od ljudi, loveći ribu, kampirajući i istražujući prirodu. To su prizori u kojima Srce zvijeri odmah pronalazi svoju najuvjerljiviju stranu. James razgovara s Odinom, igra se s njim, promatra ga dok se odmara i umiruje ga kada se pas noću uznemiri. No, Ayer već u ranom dijelu filma pribjegava analepsama: povremeno prekida opisanu idilu kratkim slikama ratnih operacija i podsjeća nas da se iza Jamesova odlaska u divljinu krije nešto više od želje za mirnim životom.

Jedini ljudski susret u tom dijelu filma dolazi u obliku (Obi-wan) Watkinsa, nekadašnjeg tragača za zlatom kojega glumi J. K. Simmons. Watkins je razgovorljiv, pomalo neobičan i ne pokazuje posebnu potrebu da iz novog poznanika izvlači njegovu životnu priču. To, dakako, ne znači da se razgovor neće iskoristiti za daljnju ekspoziciju (saznajemo, naime, više o Odinovim ozljedama, ali i ratnom putu dvojca). Njegov odlazak ujedno označava završetak gotovo bezbrižnog dijela pustolovine. Nedugo zatim James tijekom leta doživljava srčani udar, a avion završava u vodi.

Otad film poprima dobro poznatu strukturu priče o preživljavanju. James i Odin moraju pronaći put do civilizacije, s vrlo malo hrane, ograničenom opremom i ozljedama koje putovanje čine sve opasnijim. Na njihovu se putu pojavljuju CGI medvjed, vukovi, nevrijeme, močvarno tlo i nabujale rijeke. James pokušava improvizirati rješenja koristeći sve što mu je dostupno, pri čemu mu pomaže vojna obuka. Međutim, scenarij prilično brzo uspostavlja obrazac koji zatim uporno ponavlja: dvojac svlada jednu prepreku, nakratko predahne i gotovo odmah naiđe na sljedeću.

To je istodobno prednost i slabost filma. S jedne strane, Ayer zna kako prikazati fizički napor i režirati akcijski prizor u kojem je odmah jasno što protagonist pokušava napraviti i što mu pritom prijeti. S druge strane, Cameron Alexander vrlo rijetko pronalazi razlog da se putovanje razvija drukčije od običnog niza nesreća. Jednom kada shvatimo da će James i Odin svakih nekoliko minuta ponovno morati spašavati živu glavu, pojedine opasnosti počinju djelovati kao unaprijed raspoređene prepreke, a ne kao prirodne posljedice njihovih odluka. Predvidljivost, čini se, ne bi trebala biti sveprisutan element priče o preživljavanju u divljini.

No, u odnosu Jamesa i Odina Ayer je ipak zanimljiviji. Pittov James nije osobito složeno napisan lik, ali odnos s Odinom omogućuje mu da pokaže nešto što scenarij inače rijetko traži od njega. Čovjek koji je naviknut na vojničku disciplinu, samostalnost i kontrolu pred svojim psom ne mora održavati nikakvu sliku vlastite izdržljivosti. Može biti nježan, prestrašen i bespomoćan, što je odmak od Ayerova uobičajenog pristupa muškim likovima. Redatelj koji je karijeru izgradio pričama o policajcima, kriminalcima i vojnicima ponovno govori o odanosti, prijateljstvu i ljudima koji su zajedno prošli kroz nasilje. No ondje gdje su se njegovi protagonisti ranije uglavnom oslanjali na druge muškarce iz vlastitih profesionalnih zajednica, James se sada može osloniti samo na životinju. Šteta je što film ne odlazi dalje u istraživanju te ideje, posebice zato što prostor koji bi mogao posvetiti odnosu dvojca često troši na analepse. Ayer nekoliko puta prekida sadašnju radnju prizorima borbe, eksplozija i traumatičnih događaja iz Jamesove prošlosti. Ti prizori trebali bi objasniti zašto se povukao iz društva i zašto mu Odin predstavlja posljednju važnu vezu s nekadašnjim životom. Međutim, analepse uglavnom ponavljaju informacije koje smo već dobili. Vidjeli smo njihove ožiljke, svjedočili Odinovim noćnim morama i promatrali Jamesovo ponašanje. Znamo da su obojica pretrpjela nešto strašno. Dodatni prizori ratnog kaosa rijetko mijenjaju naše razumijevanje njihova odnosa. U tom smislu, ponavljanje sličnih analepsa umanjuje i konačni emocionalni vrhunac filma, koji dolazi usporednom montažom najduže retrospekcije i Odinova „novog života”.

Odin je i jedan od najboljih dijelova Srca zvijeri. Njegovu ulogu zapravo dijele četiri njemačka ovčara, Uber, Seeka, Ryker i Hondo, pri čemu je Uber glavni „pseći glumac”. Njihova se izvedba oslanja na male, prepoznatljive reakcije životinje, a dvojicu protagonista dovoljno je samo promatrati kako reagiraju jedan na drugoga kada se jedan od njih ozlijedi ili izgubi iz vida. S druge strane, druge su životinje među najslabijim dijelovima filma. Digitalno stvoreni medvjed i vukovi vidljivo odudaraju od stvarnih krajolika i uvjerljive prisutnosti Odina, čak u tolikoj mjeri da gledatelja izbace iz uronjenosti koju dobro grade prizori prirode.

Riječ je o zaista predivnim pejzažima: Mauro Fiore snima planine, jezera i nepregledne šume s toliko pažnje da se pojedini prizori doimaju kao da su preuzeti iz raskošnog prirodoslovnog dokumentarca. Posebno su dojmljivi kadrovi malog zrakoplova koji prolazi između golemih planinskih masiva ili leti iznad jezera okruženih šumom. Čovjek i pas u takvom prostoru djeluju gotovo neprimjetno, a upravo bi ta razlika između njihove fizičke ranjivosti i veličine krajolika mogla biti temelj filma. Međutim, čak ni ponajbolji aspekt filma – kadrovi prirode koji, uz odličan dizajn zvuka, filmu daju gotovo meditativan ritam – nije bez mane. Ayer ponekad toliko „uživa” u ljepoti prirode da zaboravlja koliko bi ona njegovim protagonistima zapravo trebala biti neprijateljska. Aljaska, odnosno Novi Zeland koji je predstavlja, velik dio vremena izgleda poput gotovo idealnog mjesta za kampiranje. Naravno, njezina ljepota ne isključuje stvarne opasnosti, ali film ih prečesto mora naglašavati dodatnim incidentima. Za razliku od filmova u kojima su vremenski uvjeti i okoliš gotovo neprestana prijetnja, James i Odin povremeno djeluju kao da bi u prirodi mogli sasvim ugodno provesti nekoliko dana prije nego im scenarij servira čopor vukova.

Ostaje, stoga, pitanje koliko Srce zvijeri uspijeva kao pustolovni film, a koliko kao drama o dvojici veterana. Kao pustolovina, riječ je o solidno režiranom i vizualno raskošnom filmu (s odličnim dizajnom zvuka) koji povremeno nudi zaista napete prizore, ali se previše oslanja na poznatu strukturu neprekidnog nizanja prepreka. Kao drama, znatno je zanimljiviji kada odustane od objašnjavanja i dopusti da odnos Jamesa i Odina sam govori o njihovoj prošlosti – što se događa suviše rijetko.

Završnica pokušava spojiti ta dva pristupa, ali pritom pretjeruje s emocijama. Nakon što su gotovo cijeli film proveli svladavajući jednu opasnost za drugom, protagonisti stižu do trenutka u kojem se njihova međusobna odanost ponovno mora dokazati. Ayer tada poseže za glazbom, dugom analepsom i produljenim prizorima patnje kako bi dodatno naglasio ono što smo već odavno razumjeli. Umjesto da se osloni na odnos koji je dotad izgradio, završetak kao da strahuje da publika nije dovoljno svjesna koliko James i Odin znače jedan drugome. Taj je strah možda i opravdan: upravo zbog analepsi i ukalupljenog scenarija film propušta priliku za dodatnu izgradnju odnosa dvojca, a završnica to pokušava nadoknaditi patetikom. Takvo inzistiranje na emocijama ne poništava sve što film prethodno postiže, ali znatno umanjuje učinak njegova raspleta.

Zaključno, Srce zvijeri nije veliki povratak Davida Ayera niti osobito originalan doprinos žanru filmova o preživljavanju. Njegov scenarij rijetko iznenađuje, a računalno stvorena divljač kvari neke od vizualno najdojmljivijih prizora. Ipak, sve te slabosti ne mogu filmu oduzeti ono najbolje – Odina.