Danas Španjolska i Argentina igraju finale ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva, a mi smo vam tom prilikom pripremili listu ponajboljih filmova u kojima je nogomet na neki način pokretač radnje. U njima utakmica postaje način da se govori o obitelji, klasi, ratu, migraciji, spolu, slavi, navijačkoj pripadnosti ili političkoj zabrani. Nogomet je u tom smislu zahvalan kao motiv; svi ga mogu brzo razumjeti, čak i kada ga ne prate; pravila su jasna, emocije neposredne, a svaki udarac prema golu može nositi više od sportskog ishoda. Upravo zato ove filmove mogu voljeti i oni kojima nogomet inače nije važan.

Bijeg u pobjedu (Victory / Escape to Victory, 1981)

Bijeg u pobjedu Johna Hustona je staromodni spoj ratnog filma i sportskog spektakla: saveznički ratni zarobljenici u njemačkom logoru pristaju odigrati propagandnu utakmicu protiv nacističke momčadi, dok se u pozadini priprema bijeg. Kapetan John Colby (Michael Caine), bivši nogometaš i vođa zatvoreničke momčadi, okuplja igrače različitih nacionalnosti; Robert Hatch (Sylvester Stallone) u početku je više zainteresiran za bijeg nego za nogomet, dok njemački časnik Karl von Steiner (Max von Sydow) utakmicu zamišlja kao demonstraciju njemačke nadmoći.

Film ne prikazuje rat osobito uvjerljivo. Vincent Canby je davno u New York Timesu precizno primijetio da film ratuje na nogometnom terenu, dok je njegov oblik prilično konvencionalan. Ipak, dodao je i važnu korekciju: izvedba nije sasvim rutinska, osobito u završnoj utakmici, gdje Huston i snimatelj Gerry Fisher uspijevaju „uhvatiti” fizičku ljepotu igre. Upravo se tu vidi zašto je film preživio vlastite slabosti. Kad utakmica napokon krene, film postaje manje ratna drama, a više kvalitetan prikaz nogometne igre: driblinga, primanja, dodavanja, škarica i obrane. Pelé je dobio i zaslugu za osmišljavanje nogometnih akcija, a među igračima su se našli i brojni tadašnji profesionalci, uključujući članove Ipswich Towna.

Zato je film posebno zanimljiv u kontekstu liste nogometnih filmova koje mogu voljeti i oni koji ne prate nogomet. On ne traži duboko poznavanje igre, lige ni taktike. Sve je jasno postavljeno: zatvorenici protiv propagandnog aparata, podređeni protiv sile, momčad protiv režima. Naravno, to je i razlog zbog kojeg Bijeg u pobjedu može djelovati naivno. Sve je podređeno završnom osjećaju zajedništva i velikoj sportskoj katarzi. No u toj staromodnosti postoji i dio njegove privlačnosti.

Čudo u Bernu (Das Wunder von Bern, 2003)

Finale Svjetskog prvenstva 1954. između Zapadne Njemačke i Mađarske. U Čudu u Bernu, to je povijesni vrhunac filma, ali dramska pozadina nalazi se u Essenu, odnosno u obitelji Lubanski. Richard (Peter Lohmeyer) vraća se kući nakon godina provedenih u sovjetskom zarobljeništvu i zatiče obitelj koja je naučila živjeti bez njega. Njegov najmlađi sin Matthias (Louis Klamroth) svoj oslonac nije pronašao u ocu, nego u nogometu, točnije u lokalnom junaku Helmutu Rahnu (Sascha Göpel), igraču koji će u Bernu postati jedno od ključnih imena njemačke sportske povijesti.

Zato film dobro funkcionira kao nogometni naslov za publiku koju ne zanima nužno sama igra. Utakmice se u većoj mjeri pojavljuju tek u završnom dijelu, dok prvi dio gradi poratni svijet: rudarski Ruhr, obitelj, krivnju, disciplinu, rad i emocionalnu ukočenost čovjeka koji se vratio iz rata, ali se ne zna vratiti u ulogu oca. Nogomet ovdje nije dekor ni puka povijesna kulisa. Matthias preko Rahna razumije ono što mu obitelj ne može dati, a Richard preko sinove opsesije postupno uči da autoritet nije isto što i bliskost. Upravo ta veza privatnog i kolektivnog čini film zanimljivijim od obične rekonstrukcije velikog finala.

Kung fu nogomet / Šaolinski nogomet (Siu Lam juk kau, 2001)

Sjećate li se ovog dragulja iz videoteka? Stephen Chow u Kung fu nogometu radi nešto što na prvu zvuči kao dosjetka, ali funkcionira zato što je izvedeno s potpunom ozbiljnošću unutar vlastitog komičnog svijeta. Nogomet ovdje nije samo povod za parodiju sportskog filma, nego teren na kojem bivši šaolinski učenici pokušavaju vratiti smisao vlastitim vještinama. Sing (Stephen Chow) vjeruje da bi kung fu trebao postati dio svakodnevice te, kad upozna propalog nogometnog velikana Funga (Ng Man-tat), nekadašnjeg „Zlatnog stopala”, ta ideja dobiva najapsurdniji mogući oblik: borilačka vještina pretvara se u nogometnu taktiku.

Film zato definitivno pripada listi nogometnih naslova koje mogu voljeti i oni koje sam nogomet ne zanima. Ne morate znati čak ni pravila. Svaki član momčadi u Chowovu svijetu ima karikiranu, gotovo stripovsku sposobnost, ali komedija ne počiva samo na njihovoj pretjeranosti. Ispod gegova nalazi se vrlo jednostavna sportska struktura: skupina odbačenih ljudi trenira, ulazi u turnir, nailazi na jače protivnike i mora pronaći način da vlastite slabosti pretvori u prednost.

Chowov humor stalno klizi između slapsticka, borilačke koreografije i anime estetike. Udarci lopte ostavljaju tragove u zraku, tijela lete kroz kadar, a utakmice izgledaju kao sportska verzija akcijske scene iz hongkonškog filma. To može djelovati infantilno samo ako se film pogrešno čita kao obična sportska komedija. Kung fu nogomet zapravo funkcionira kao "igrani strip" u kojem je nogomet najpogodniji okvir za pretjerivanje (jer i sam sport počiva na trenutku u kojem se kolektivni rad mora pretvoriti u jedan udarac, jednu obranu ili jednu pogrešku).

Film je ostvario golemi komercijalni uspjeh: zaradio je više od 42 milijuna dolara u svjetskim kinima, dominirao je Hong Kong Film Awardsima i osvojio šest nagrada, uključujući one za najbolji film, režiju i glavnu mušku ulogu.

Montevideo, Bog te video! (2010)

Montevideo, Bog te video! Dragana Bjelogrlića najprije treba promatrati kao regionalno važan nogometni film, a tek zatim kao naslov koji se može uspoređivati s međunarodnim kanonom. Riječ je o srpskoj sportskoj komediji-drami iz 2010. koja rekonstruira put jugoslavenske reprezentacije prema prvom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930., oslanjajući se na knjigu sportskog novinara Vladimira Stankovića. Film je u Srbiji bio velik kinohit, kasnije je prerastao u televizijski i filmski projekt, osvojio je nagradu publike na Moskovskom filmskom festivalu i bio srpski kandidat za Oscara u kategoriji stranog filma.

Radnja se gradi oko nogometa kao sna koji je veći od samih igrača. U središtu su Aleksandar Tirnanić Tirke (Miloš Biković), siromašni mladić iz beogradskog predgrađa i prirodni talent, te Blagoje Marjanović Moša (Petar Strugar), već afirmiraniji igrač, zavodnik i zvijezda u nastajanju. Njihov odnos daje filmu osnovnu dinamiku: rivalstvo, prijateljstvo, zavist, zajednički cilj i postupno stvaranje momčadi koja još ni sama ne zna koliko daleko može otići. Montevideo je u toj strukturi manje stvarni grad, a više obećanje da se iz lokalnog, skromnog i improviziranog nogometa može zakoračiti u svijet. Regionalni feel-good film.

Rudo y Cursi (2008)

Rudo y Cursi Carlosa Cuaróna na prvi pogled izgleda kao film o dvojici braće koji iz provincijskog nogometa stižu do profesionalne scene, ali njegova prava tema nije sportski uspjeh nego način na koji uspjeh mijenja ljude koji za njega nisu bili pripremljeni. Beto (Diego Luna) i Tato (Gael García Bernal) rade na plantaži banana u Meksiku i vikendom igraju nogomet; Beto je temperamentni vratar, Tato talentirani napadač koji zapravo sanja glazbenu karijeru. Kada ih otkrije agent Batuta (Guillermo Francella), nogomet im otvara vrata Mexico Cityja, novca, slave i potpuno novog sustava pravila.

Nogomet je u filmu „motor radnje”, ali Cuaróna ne zanima samo igra. Zanima ga ono što dolazi oko igre: skautiranje, agenti, mediji, transferi, ovisnosti, muški ego, klasa i obiteljska očekivanja. Beto i Tato ne ulaze u profesionalni nogomet kao formirani sportaši koji razumiju svijet u koji dolaze, nego kao dvojica seoskih mladića koji odjednom moraju naučiti kako funkcionira industrija koja im istodobno daje i uzima. Film pritom ne skriva da koristi poznatu sportsku strukturu uspona i pada. Iz istog razloga pati od djela sportskih klišeja, ali je i uspješan redateljski debi Carlosa Cuaróna. Cuarón je posebno dobar kada pokazuje da je profesionalni nogomet, uz sve pozitivne karakteristike, aparat koji može uništiti pojedince. Slava ne rješava Betove i Tatove probleme, nego ih čini još i gorima. Tato postaje “Cursi”, zvijezda koja želi pjevati, dok Beto kao “Rudo” sve teže kontrolira agresiju, dugove i osjećaj da stalno mora dokazivati vlastitu vrijednost.

Igraj kao Beckham (Bend It Like Beckham, 2002)

Igraj kao Beckham Gurinder Chadhe jedan je od najpoznatijih nogometnih filmova s početka 2000-ih. Film koristi nogomet kao prostor u kojem se mlada djevojka prvi put može izboriti za sebe, izvan obiteljskih očekivanja i društvenih pravila koja joj unaprijed određuju što bi trebala biti. Jesminder „Jess” Bhamra (Parminder Nagra) odrasta u britansko-indijskoj obitelji u londonskom Hounslowu, a njezini roditelji, gospodin Bhamra (Anupam Kher) i gospođa Bhamra (Shaheen Khan), očekuju da se ponaša u skladu s tradicionalnijom slikom kćeri. Jess, međutim, želi igrati nogomet i sanja karijeru po uzoru na Davida Beckhama.

Jules Paxton (Keira Knightley), igračica lokalne ženske momčadi Hounslow Harriers, primijeti je u parku i pozove je da im se pridruži. Od tog trenutka nogomet više nije samo Jessina privatna strast, nego nešto što mora skrivati, braniti i na kraju priznati. Jess mora birati između treninga i obiteljskih obveza, između finalne utakmice i sestrina vjenčanja, između poslušnosti i mogućnosti da sama odluči što će napraviti sa svojim životom. Chadha pritom ne prikazuje obitelj kao jednostavnu prepreku. Roditelji nisu karikature konzervativnosti, nego ljudi oblikovani imigracijskim iskustvom, strahom od odbacivanja i željom da djeci osiguraju sigurniji život. Posebno je važan Jessin otac, koji ne odbija nogomet samo zato što je strog ili staromodan. I sam je u mladosti doživio rasizam u britanskom sportu, pa se boji da će se kćeri dogoditi nešto slično. Upravo zbog toga film ima više slojeva nego što se na prvi pogled čini: iza vedre sportske komedije nalazi se priča o obitelji koja pokušava zaštititi dijete, ali ga pritom gotovo sprječava da odraste.

Prokleti United (The Damned United, 2009)

Prokleti United Toma Hoopera jedan je od najboljih nogometnih filmova, temelji se na romanu Davida Peacea, scenarij je napisao Peter Morgan, a u središtu je Brian Clough (Michael Sheen) i njegov slavni, katastrofalni 44-dnevni mandat na klupi Leeds Uniteda 1974. godine. Na papiru, to je priča o treneru koji preuzima veliki klub i brzo izgubi kontrolu. U praksi, to je film o egu, povrijeđenom ponosu, autoritetu i tvrdoglavoj potrebi da se vlastita verzija nogometa nametne sredini koja je ne želi prihvatiti.

Clough u film ulazi kao čovjek koji je već izgradio reputaciju, ali i kao netko tko se ne može osloboditi jednog starog poniženja. Njegov odnos prema Leedsu proizlazi iz dugotrajnog sukoba s Donom Reviejem (Colm Meaney), trenerom koji je od Leedsa napravio dominantnu momčad, ali i simbol nogometa koji Clough prezire. U analepsama pratimo njegov uspon u Derby Countyju, gdje zajedno s Peterom Taylorom (Timothy Spall) stvara uspješnu momčad, dok paralelna linija u Leedsu pokazuje što se događa u sadašnjosti. Clough ne želi samo pobjeđivati; želi pobjeđivati na način koji potvrđuje njegovu sliku o sebi. Sve se vrti oko igre, ali „prava priča” nalazi se u odnosima moći. Važan dio filma je odnos Clougha i Taylora. Iako je riječ o nogometnoj priči, najemotivnija linija nije između trenera i momčadi, nego između dvojice suradnika koji zajedno funkcioniraju bolje nego odvojeno. Kada Clough ode u Leeds bez njega, film ne mora posebno objašnjavati da nešto nedostaje. To se vidi u svakoj sceni u kojoj njegova samouvjerenost postaje problem.

Zaleđe (Āfsāyd, 2006)

U Zaleđu Jafara Panahija utakmica Iran – Bahrein, kvalifikacijski susret za Svjetsko prvenstvo 2006., cijelo je vrijeme prisutna kao zvuk i kolektivna opsesija, ali film ostaje izvan stadiona, s djevojkama koje pokušavaju ući na utakmicu prerušene u mladiće. Panahi tako nogomet koristi kao javni događaj koji otkriva tko smije biti dio zajedničkog slavlja, a tko ostaje iza ograde. Panahi ne mora prikazati samu utakmicu da bi pokazao koliko ona znači. Dovoljni su zvuk stadiona, reakcije prolaznika, prijenosi informacija iz druge ruke i nervoza onih koji su fizički blizu igre, ali su politički i društveno udaljeni od nje.

Radnja se vrti oko skupine djevojaka koje su zaustavljene pred stadionom Azadi i zadržane u improviziranom prostoru iz kojeg čuju navijanje, ali ne mogu vidjeti igru. Likovi uglavnom nemaju klasična imena, što filmu odgovara jer je važnije ono što predstavljaju nego kako se zaista zovu. Vojnici moraju čuvati djevojke, ali i sami žele znati rezultat; djevojke su uhvaćene, ali ne prestaju komentirati utakmicu. U tom smislu, Panahijeva odluka da utakmicu uglavnom ostavi izvan kadra jedna je od najvažnijih stvari u filmu.

Kritički prijem bio je izrazito dobar. Film ima 94 posto pozitivnih kritika na Rotten Tomatoesu i Metascore 85, a osvojio je i Srebrnog medvjeda u Berlinu.

Mimo spomenutih filmova, treba spomenuti i Kup (Phörpa, 1999). To je butanski film Khyentsea Norbua o mladim tibetanskim redovnicima koji u samostanu pokušavaju nabaviti televizor kako bi gledali finale poznatog nam Svjetskog prvenstva 1998. 

Dokumentarni filmovi, koliko god dobri bili – kao što je npr. Diego Maradona Asifa Kapadije iz 2019. – nisu uvršteni na listu, kao ni naslovi u kojima je nogomet važan, ali ipak posredan motiv. Među njima su Gregoryjeva djevojka (Gregory’s Girl, 1981), Diamantino (2018), U potrazi za Ericom (Looking for Eric, 2009), Nogometna groznica (Fever Pitch, 1997) i Tvornica nogometa (The Football Factory, 2004). Fokus je zato ostao na igranim filmovima u kojima nogomet izravno pokreće radnju, sukob i likove.