Svijet umjetnosti oprostio se od jedne od svojih najprepoznatljivijih i najutjecajnijih figura. Yayoi Kusama, japanska umjetnica čije su točkice, bundeve i "Beskrajne sobe ogledala" postale globalni fenomen, preminula je u 97. godini u bolnici u Tokiju. Njezina smrt ostavlja prazninu, ali i pruža idealnu priliku za ponovno otkrivanje nevjerojatne životne priče koja stoji iza djela što su privukla milijune. Najbolji prozor u njezin kompleksan um nudi dokumentarni film "Kusama: Beskraj" iz 2018. godine, djelo koje nakon njezina odlaska dobiva na važnosti kao ključni testament o snazi kreativnosti pred licem nepojmljivih nedaća.

Film redateljice Heather Lenz pedantno prati Kusamino putovanje, od traumatičnog djetinjstva u konzervativnom Japanu do statusa najprodavanije živuće umjetnice na svijetu. Rođena 1929. godine, Kusama je od malih nogu patila od živopisnih halucinacija u kojima je svijet oko sebe vidjela prekriven beskonačnim mrežama i točkicama. Umjetnost je postala njezin jedini mehanizam za preživljavanje. "Da nije bilo umjetnosti, odavno bih se ubila", napisala je jednom, sažimajući egzistencijalnu nužnost svoje kreativnosti. Njezina disfunkcionalna obitelj, posebice majka koja joj je oduzimala crteže i tjerala je da špijunira nevjernog oca, usadila joj je doživotni strah i odbojnost prema seksu, što će se kasnije manifestirati kroz njezine skulpture falusoidnih oblika. Bijeg od takvog okruženja bio je imperativ. Ohrabrena pismom slavne Georgie O’Keeffe, Kusama je s nekoliko dolara ušivenih u kimono stigla u New York kasnih pedesetih, odlučna da osvoji umjetnički svijet.

Portret umjetnice kroz objektiv kamere

Ono što "Kusama: Beskraj" čini toliko dojmljivim jest način na koji prikazuje brutalnu stvarnost s kojom se suočila. Njujorška avangardna scena šezdesetih bila je svijet kojim su dominirali muškarci, a kao žena i Azijatkinja, Kusama je bila dvostruko marginalizirana. Film detaljno, koristeći arhivske snimke i svjedočanstva suvremenika, razotkriva kako su njezine revolucionarne ideje besramno kopirali muški kolege koji su za njih stjecali slavu. Claes Oldenburg "inspirirao" se njezinim mekanim skulpturama, dok je Andy Warhol preuzeo njezin koncept ponavljajućih uzoraka za svoje slavne tapete s kravama. Vrhunac je bio kada je Lucas Samaras, samo nekoliko mjeseci nakon što je Kusama 1965. predstavila prvu zrcalnu sobu na svijetu, prikazao vlastitu verziju u mnogo prestižnijoj galeriji. Slomljena i odbačena, Kusama je skočila kroz prozor svog stana, no preživjela je.

Dokumentarac ne bježi od teških tema, ali njegov fokus ostaje na Kusaminoj nevjerojatnoj otpornosti. Umjesto da se preda, ona je uzvratila udarac. Bez pozivnice je 1966. godine otišla na Venecijanski bijenale, gdje je ispred talijanskog paviljona postavila svoju instalaciju "Narcisov vrt", prodajući tisuću i petsto zrcalnih kugli po dva dolara komad, sve dok je organizatori nisu zaustavili. Bio je to čin umjetničkog gerilskog marketinga i duhovit komentar na komercijalizaciju umjetnosti. Film vješto koristi Kusamina osobna razmišljanja kako bi publici približio njezinu perspektivu, dajući joj glas koji joj je desetljećima bio uskraćen.

Opsesija kao jedini spas

Nakon povratka u Japan sedamdesetih, zaboravljena od svijeta umjetnosti i boreći se s teškom depresijom, Kusama je 1977. donijela odluku koja joj je spasila život. Dobrovoljno se prijavila u psihijatrijsku bolnicu u Tokiju, koja je postala njezin dom i utočište do samog kraja. Iz obližnjeg studija, koji je unajmila, nastavila je s opsesivnim stvaranjem. Film naglašava kako je taj siguran okoliš bio ključan za njezin opstanak i umjetnički preporod. Njezina umjetnost, proizašla izravno iz njezinih unutarnjih demona, postala je terapija kojom je kaos svojih vizija pretvarala u red i ljepotu. Točkice koje su je proganjale postale su simbol povezivanja i beskonačnosti, a njezine instalacije pozivnica publici da na trenutak zaviri u njezin preplavljujući unutarnji svemir.

Tek kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća svijet je počeo ponovno otkrivati njezin rad. Retrospektiva u New Yorku 1989. i poziv da 1993. kao prva samostalna umjetnica predstavlja Japan na Venecijanskom bijenalu, istom onom događaju s kojeg je nekoć bila otjerana, označili su njezinu konačnu pobjedu. U eri društvenih mreža, njezine "Beskrajne sobe ogledala" postale su ultimativna umjetnička djela savršena za Instagram, donoseći joj globalnu slavu o kakvoj je sanjala kao mlada umjetnica u New Yorku.

"Kusama: Beskraj" nije samo biografija; to je priča o preživljavanju, o snazi ljudske ustrajnosti i iskupljujućoj moći umjetnosti. Njezinim odlaskom, film postaje još snažniji podsjetnik na nasljeđe žene koja je svoje traume transformirala u ljepotu i pozvala čitav svijet da postane dio njezinog beskraja. Filma je u Hrvatskoj dostupan na EON platformi, a možda i na još ponekoj - izvorno je objavljen 2018. na Amazon Prime.