Ekranizacije Homerove Odiseje prate povijest filma od nijemog razdoblja do suvremenih varijacija: od talijanskog nijemog filma L'Odissea iz 1911., preko Camerinijeva Ulissea iz 1954. i Končalovskijeve televizijske miniserije The Odyssey iz 1997., do filma braće Coen O Brother, Where Art Thou? iz 2000. Svaka je generacija dobila svog Odiseja.

Verzija Christophera Nolana razlikuje se od svih prethodnih: tehnologija snimanja nije ostala u službi priče, nego je postala načelo cijele produkcije. Zašto je tehnologija preuzela glavnu ulogu? Zato što je odluka o formatu prethodila svemu ostalome i potom diktirala logistiku, lokacije, tempo snimanja i način montaže. Kamera, kućište, brod i špilja postali su jednako važni kao gluma i scenarij.

Film snimljen isključivo IMAX filmskim kamerama

Odisej je prvi cjelovečernji igrani film snimljen u potpunosti IMAX filmskim kamerama na 70-milimetarskoj vrpci, u formatu koji nudi razlučivost do tri puta veću od digitalnih senzora, filmski kadar ima teoretsku razlučivost blizu 18K. Ranije ekranizacije snimane su na standardnom filmu ili digitalno, a i sam Nolan dotad je IMAX koristio samo za dijelove svojih filmova, pretežno za velike prizore i akciju.

Odluka da se cijeli film, uključujući intimne dijaloške scene, snimi u tom formatu otvorila je niz tehničkih ograničenja koja su definirala način rada. IMAX kamera vrlo je glasna, a magazin s vrpcom omogućuje tek oko 2,5 minute neprekidnog snimanja prije ponovnog punjenja. Ono što se u ranijim produkcijama rješavalo digitalno ili u montaži, ovdje se moralo riješiti na setu, mehanički.

"Lijes" i sustav zrcala

Da bi glasna kamera postala upotrebljiva za dijalog, IMAX je na Nolanov poticaj konstruirao zvučno izolirano kućište kakvo dotad nije postojalo. Ekipa ga je prozvala "lijesom" (coffin): masivna crna kutija teška oko 136 kilograma, za čiju su nosivost morale biti izrađene posebne čelične ploče na kolicima.

Veličina kućišta stvorila je novi problem. U scenama u kojima dva glumca razgovaraju izbliza, tijelo kamere fizički je zaklanjalo njihove poglede. Rješenje je bio sustav zrcala koji je omogućio da se lica snime iz bližega kuta uz zadržavanje prirodne linije ogleda.

Matt Damon, koji tumači Odiseja, u razgovoru za 60 Minutes opisao je kako je tijekom krupnih planova gledao u zrcalo koje je njegov pogled reflektiralo natrag prema objektivu. Rješenje se pokazalo funkcionalnim i produkcija je postupno shvatila da cijeli film doista može snimiti isključivo na IMAX-u.

Odisejev brod nije rekvizit, nego rekonstrukcija vikinškog broda

Nolanovo inzistiranje na materijalnom svijetu odvelo je produkciju u šest zemalja. Troja je izgrađena u Maroku, špilja Kiklopa pronađena je u Nestorovoj špilji u grčkoj Meseniji, islandski crni pijesak snimljen u ponoćnom suncu poslužio je za Had, a otok Favignana kraj Sicilije glumio je Itaku, gdje je dio ekipe svakodnevno pješačio oko 45 minuta do dvorca na više od 300 metara nadmorske visine.

Brod kojim plovi Odisej nije bio rekvizit u studijskom bazenu, nego plovni Draken, rekonstrukcija tisuću godina staroga vikinškog broda prilagođena da izgleda mikenski, kojim se doista plovilo Sredozemljem od Maroka preko Grčke do Italije. Za prizor Kiklopa Polifema, čiji je dizajn nadahnut Goyinom slikom Saturn proždire svoje dijete, umjesto računalne animacije korišten je oko 18 metara visok mehanički lutkarski aparat, a njegovu je izvedbu vodio Bill Irwin, isti izvođač koji je u Interstellaru utjelovio robota TARS-a.

Ipak, Odisej nije film bez računalne grafike

Nolan je opisao da je za bića koja ne postoje u prirodi, poput šesteroglave Scile, bilo potrebno posegnuti za svime, od animatronike i lutkarstva do računalne grafike. Razlika u odnosu na uobičajenu blockbuster praksu nije u odsutnosti digitalnih alata, nego u njihovoj podređenoj ulozi. Praktični efekt je pravilo, digitalni je iznimka.

Montaža koja se lijepi rukom

Najradikalniji odmak od suvremene prakse događa se nakon snimanja. Budući da je film snimljen na fizičkom negativu, završna kinodvoranska kopija sklapa se fotokemijski, a ne u digitalnom radnom toku. U laboratoriju FotoKem u Kaliforniji, koji je opisan kao jedini na svijetu koji još proizvodi 70-milimetarske kopije, negativ se reže i lijepi ručno, a boja se ne korigira standardnim digitalnim postupkom, nego analognim "color timingom", filtrima na svjetlosnom stolu. U razdoblju u kojem se film uglavnom svodi na datoteku, konačni proizvod ostaje fizički predmet sastavljen ljudskom rukom.