Zašto je Pedro Almodóvar najveći redatelj moderne Španjolske?
Malo redatelja u povijesti ima pridjev izveden iz vlastita imena. "Almodóvarovski" film prepoznaje se unutar prvih nekoliko kadrova. Lako je to provjeriti i u najnovijem filmu Gorki Božić, koji upravo igra u kinima
Estetika po kojoj je dobio pridjev lako se prepoznaje. Prvo je zasićeni technicolor, prepoznatljiva uporaba pop-art boja, a posebno emocionalno nabijenih primarnih crvenih tonova. Drugo je visoka melodrama: Almodóvar je uzimao motive tradicionalno smatrane "trash" registrom, od sapunica i holivudskih melodrama do krimića u noir maniri, i podizao ih na razinu autorskog filma. Treće je zvuk. Desetljeća suradnje sa skladateljem Albertom Iglesiasom iznjedrila su neke od najupečatljivijih orkestralnih motiva europske kinematografije.
Kroničar žena i marginaliziranih glasova
Još davno, dok “inkluzivnost” nije bila izlizana parola i dio poslovnog rječnika, Almodóvar je svoju filmografiju vezao uz žene koje su istodobno složene, ranjive, pogrešive i neumoljivo snažne. Upravo su mu glumice poput Carmen Maure, Penélope Cruz, Rossy de Palme i Cecilije Roth postale zaštitna lica, njegove prepoznatljive muze.
Isto tako, globalnoj je publici približio LGBTQ+ priče, trans likove, seksualne radnice i netradicionalne obiteljske oblike, s puno empatije i dostojanstva, bez da ih ikad pretvori u tabu, kritiku ili šalu. Ono po čemu se Almodóvar odvaja od nekih svojih suvremenika jest činjenica da je njegov opus s vremenom sazrijevao, a ipak je zadržao onu istu oštricu.
Kritika njegovu filmografiju dijeli na tri faze
Prva je punk-farsa osamdesetih, urnebesne i drske komedije poput Žena na rubu živčanog sloma (1988). Druga je melodramatski vrhunac devedesetih i ranih dvijetisućitih, emotivno kompleksni filmovi poput Sve o mojoj majci, koji je osvojio Oscara za najbolji strani film, i Razgovaraj s njom, koji je Almodóvaru donio rijedak Oscar za najbolji originalni scenarij za film koji nije na engleskom jeziku. Treća je introspektivna kasna faza, autofikcijski i melankolični radovi poput Bol i slava (2019), Paralelne majke (2021) te The Room Next Door (2024), njegova prvog cjelovečernjeg filma na engleskom, nagrađenog Zlatnim lavom u Veneciji. Zajednička im je tema starenja, gubitka, sjećanja i samog čina stvaranja.
Kako je jednom sažela glumica Rossy de Palma, Almodóvar je svoje duboko lokalne opsesije, tradiciju La Manche, katoličku krivnju, lokalni sleng i španjolsku pop-glazbu, pretvorio u univerzalno. Dokazao je da film ne mora slijediti holivudske standarde da bi osvojio globalnu publiku.
