U ljeto 1976. godine američkim radijskim eterom vladale su desetminutne kompozicije progresivnog rocka, s razvučenim bubnjarskim solo-dionicama, a u arenama su se nizale svjetlosne predstave. Za osnivanje rock-benda te godine trebalo je tisuće dolara vrhunske opreme, godine virtuoznosti na razini konzervatorija i pozornicu za čiji je prijevoz bila potrebna cijela kolona kamiona.

Četvorici momaka iz Forest Hillsa u Queensu, u istovjetnim crnim kožnatim jaknama, poderanim trapericama, bijelim tenisicama Keds i s prepoznatljivim frizurama na lonac, takva je glazba prekipjela. Otišli su u studio. Snimili su dvije minute i dvanaest sekundi buke s tri osnovna akorda, bez ijednog gitarskog sola i s poklikom u vojničkom maniru i nazvali je "Blitzkrieg Bop". Ogolili su tako rock and roll na čiste, iskonske temelje. Ondje gdje je rock-establišment gradio glazbeni raskoš, oni su ponudili autentičnu uličnu buku.

Ramonesi, kako se grupa nazvala po pseudonimu Paula McCartneyja, tom pjesmom nisu samo izmislili američki punk, nego su zapalili globalnu subkulturnu revoluciju.

Dvominutno remek-djelo

Sama struktura pjesme vrlo je jednostavna: uvodni poklik "Hey ho, let's go!" vodi u brzi rif od tri akorda, potom slijede strofa i refren, koji se ponavljaju do kraja na dvije minute i dvanaest sekundi. Pjesmu su napisali bubnjar Tommy Ramone (Thomas Erdelyi) i basist Dee Dee Ramone (Douglas Colvin), a iz nje su uklonili svaki trag rokerske pretencioznosti sedamdesetih.

Uvodni je uzvik nadahnut glam-pop hitom "Saturday Night" sastava Bay City Rollers iz 1975. Tommy je želio zarazan poklik koji kao da uzvikuje ulična banda. Johnny Ramone (John Cummings) posve je napustio tradicionalne solaže i dionice utemeljene na bluesu te uveo nemilosrdan ritam sviran isključivo potezom prema dolje, prepoznatljiv "buzzsaw" zvuk nalik kružnoj pili, na jeftinoj gitari Mosrite Ventures II kroz preforsirano Marshallovo pojačalo, gradeći neprekinut zid zvuka. Pjevač Joey Ramone (Jeffrey Hyman) spojio je naglasak s britanskim prizvukom i melodijski osjećaj doo-wopa iz pedesetih te djevojačkih pop-skupina iz šezdesetih, poput sastava The Shangri-Las i The Ronettes, dokazujući da punk nikad nije bio tek buka, nego pop-glazba dignuta na višu razinu.

Arenski rock 1976. protiv Ramonesa

Dok su tipične pjesme arenskog i progresivnog rocka trajale od pet do više od deset minuta, kroz razvučene solo dionice, Ramonesi su se držali dvije do dvije i pol minute, sažeto i brzo, bez ijedne sekunde "filera". Gitarski se pristup razlikovao jednako oštro. Etablirani su svirači njegovali blues-virtuoznost, dvoglasne gitarske harmonije i akustične međuigre, a Ramonesi su ukinuli solaže i uveli neprekinut, ubrzan ritam sviran potezom prema dolje. Tekstovi velikih imena donosili su mitske teme, uzvišenu romantiku, fantastiku i složenu osobnu introspekciju, dok su Ramonesi pisali o uličnom životu, tinejdžerskoj dosadi, pop-kulturi i karikaturalnom humoru.

Razlika je bila vidljiva i na pozornici. Umjesto svilenih košulja, satenskih ogrtača, razrađenih svjetlosnih predstava i stadionske pirotehnike, Ramonesi su nosili uniformu od kožnatih jakni, poderanih traperica i bijelih tenisica. Isto s produkcijom: nasuprot mjesecima u skupim studijima, naknadnom nadosnimavanju i raskošnoj orkestraciji, njihov je album nastao u nekoliko dana, sa sirovim zvukom prostorije, minimalnim naknadnim snimanjem i dojmom snimke uživo.

Presudno je bilo srušiti ulaznu barijeru

Ondje gdje su bile potrebne godine tehničke izobrazbe i tisuće dolara opreme, Ramonesi su ponudili nisku granicu ulaska: svatko tko zna držati gitaru i brojati do četiri može biti u bendu. Na jednoj su strani stajali Led Zeppelin, Pink Floyd, Yes, Boston i Peter Frampton, a na drugoj Ramonesi, koji će ubrzo pokrenuti naraštaj sastava poput Sex Pistolsa i The Clasha.

Transatlantski fitilj: od Queensa do Londona

Dok su Ramonesi u njujorškom klubu CBGB u donjem Manhattanu njegovali kultnu publiku uz sastave poput Televisiona i Talking Headsa, njihov je komercijalni učinak u Sjedinjenim Državama u početku bio zanemariv. Američki komercijalni radio odbijao je puštati dvominutne pjesme snimljene sa sirovom distorzijom.

S druge strane Atlantika, Velika Britanija bila je na rubu teških gospodarskih previranja. Nezaposlenost mladih naglo je rasla, štrajkovi su paralizirali gradove, a britanski su tinejdžeri iz radničke klase bili duboko otuđeni od multimilijunaških rock-zvijezda koje su iz luksuznih vila pjevale o izmišljenim svjetovima. Točka zapaljenja došla je u ljeto 1976.

U travnju 1976. izdavačka kuća Sire Records objavila je album Ramones. Iako je prodaja u SAD-u bila skromna, uvezene su kopije stigle u britanske trgovine pločama i brzo postale obveznim slušanjem za mlade britanske glazbenike.

Na američki Dan neovisnosti, 4. srpnja 1976., Ramonesi su odsvirali svoj prvi britanski nastup u londonskom Roundhouseu, dvorani kapaciteta oko 2.000 mjesta. U publici su bili članovi gotovo svih budućih velikih britanskih punk-bendova: Johnny Rotten i Sid Vicious (Sex Pistols), Joe Strummer i Mick Jones (The Clash), Captain Sensible (The Damned) te Chrissie Hynde (The Pretenders). Sljedeće je večeri, 5. srpnja u klubu Dingwalls, dio članova britanskih sastava priznao kako ih plaši koliko Ramonesi zvuče brzo i precizno, a Dee Dee Ramone raspršio je tu tjeskobu poznatom porukom da su i jedni i drugi loši te da naprosto treba izaći i odsvirati.

U kolovozu 1976. Sire Records objavio je "Blitzkrieg Bop" kao službeni singl u Velikoj Britaniji, nakon čega su britanski tinejdžeri pohrlili osnivati vlastite sastave. Do jeseni 1976. britanska je scena eksplodirala: izravno nadahnut Ramonesima, The Damned objavio je "New Rose" u listopadu 1976., prvi britanski punk-singl, a potom je uslijedila "Anarchy in the U.K." Sex Pistolsa u studenome 1976.

Američka zabava protiv britanskog bijesa

Punk Ramonesa bio je usmjeren na zabavu, energiju, B-filmove, stripove i romantiziranje rock and rolla pedesetih. Nisu krenuli rušiti vlade, nego rock and roll ponovno učiniti uzbudljivim.

Britanski su sastavi preuzeli brz, troakordni glazbeni predložak Ramonesa i u njega ubacili politički bijes i društvenu frustraciju. Ondje gdje su Ramonesi pjevali o šmrkanju ljepila u "Now I Wanna Sniff Some Glue", Sex Pistols su u "Anarchy in the U.K." pjevali o raspadu države. Ondje gdje su Ramonesi opjevali tinejdžersku romansu u "I Wanna Be Your Boyfriend", The Clash su u pjesmama "White Riot" i "Career Opportunities" pjevali o rasnim nemirima i nezaposlenosti mladih.

Do kraja 1976. i početka 1977. punk se iz lokalnog njujorškog umjetničkog eksperimenta pretvorio u globalni društveni pokret, s vlastitom uradi sam modom, sigurnosnim iglama, zakovicama na kožnatim jaknama i sprejem oslikanim majicama, te samizdatskim fanzinima poput Sniffin' Gluea.