Svijetom vlada digitalna praktičnost. Sve je komprimirano, poslano optičkim kabelom i projicirano jednim klikom miša. U takvom svijetu ideja da redatelj potroši milijune dolara, izmaltretira glumce i ekipu, izludi montažere i time mahom izbezumi publiku kako bi svaki kadar snimio film kroz golemu, tešku i bučnu IMAX kameru na 70 mm filmsku traku, znajući da na cijelom planetu postoji jedva četrdesetak dvorana koje taj film mogu prikazati u svoj raskoši originala, zvuči kao čisto umjetnikovo ludilo.

I jeste, ali opravdano, jer filmaši poput Christophera Nolana ne snimaju na 70 mm IMAX traku zbog onoga što dvorane jesu, nego zbog onoga što bi kino trebalo biti.

Sukob formata: IMAX Digital vs. IMAX 70 mm

Većina onoga što danas posjećujemo u lokalnim multipleksima pod nazivom IMAX zapravo je IMAX Digital.

IMAX Digital, postoji stariji, standardni sustav tzv.  „MAXenon” od složene riječ IMAX i Xenon. Ovo je najčešći oblik IMAX-a u lokalnim multipleksima, ugrađen u dvorane koje su naknadno modificirane, često nazivan „LieMAX”, igra riječi “LažniMAX”. Koristi dva stara digitalna projektora s ksenonskim žaruljama, rezolucije svega 2K. Platno je uvijek u širem omjeru 1,90:1. Slika je velika i oštra, ali to je zapravo samo malo povišen pravokutnik standardnog kina.

Moderni digitalni sustav je IMAX s laserom. Ovo je tehnologija koja je zamijenila ksenonske žarulje i donijela ogromno poboljšanje u kontrastu i svjetlini. No ovdje se ponuda dijeli na dva sustava koji direktno utječu na ono što se vidi na platnu:

Single-Laser( CoLa Laser) koristi jedan moćan 4K laserski projektor. Poput starijeg digitalnog sustava, i on je ograničen na širi omjer od 1,90:1. čak i ako dvorana fizički ima viši ekran. Slika je kristalno čista i jarka, ali i dalje „odrezana" na vrhu i dnu. 

Premium kino dvorane i za znanstvene dvorane i muzeje koristi se Dual-Laser, dva sinkronizirana 4K laserska projektora. Ovo je jedini digitalni sustav na svijetu koji ima dovoljno snage i optičke fleksibilnosti da baci sliku u punom, divovskom gotovo kvadratnom visinskom omjeru od 1,43:1. i bitno, uvjetovan i oblikom ekrana.

Pravi IMAX 70 mm, oznake 15/70, koristi fizičku celuloidnu traku širine 70 milimetara koja kroz golemi projektor prolazi vodoravno, kroz 15 perforacija po sličici. To daje teoretsku digitalnu rezoluciju od 12K do 18K. Što je još važnije, omjer slike je gotovo kvadratan, 1,43:1.

Onima starijima, koji su u kino odlazili u predigitalno doba, ne treba objašnjavati kako celuloidna traka prolazi kroz projektore, ali takva su vremena kad se klincima mora objašnjavati kako nazvati telefon s okretnim brojčanikom ili što je to kazetofon.

Kada se film snimljen IMAX kamerama pusti u pravoj 70 mm dvorani, slika se ne širi samo lijevo i desno, ona eksplodira prema gore i dolje, ispunjavajući kompletan periferni vid gledatelja. U digitalnom IMAX-u ti gornji i donji dijelovi kadra jednostavno su trajno odrezani.

Koliko uopće ima kino dvorana s IMAX 70 mm tehnologijom?

U Sjedinjenim Američkim Državama trenutno operira oko 5.800 aktivnih kino lokacija, koje u svojim multipleks izdanjima broje između 38.000 i 40.000 pojedinačnih ekrana. Europa prati sličan trend s desecima tisuća modernih digitalnih platana. Međutim, kada unutar tog golemog broja potražimo oznaku IMAX, a potom i njezinu najrjeđu analognu inačicu, brojke drastično padaju. Broj s IMAX 70 mm tehnologijom je 41,  SAD (25), Kanada (9), V. Britanija (3), kontinentalna Europa (3) plus Australija (1). Azija, pogotovo Kina i Japan te Južna Amerika imaju stotine modernih IMAX dvorana, ali sve su one 100% digitalizirane.

Zašto onda snimati za samo 41 dvoranu?

Odgovor leži u izvornom negativu i očuvanju umjetničke namjere.

Kada se snima na digitalni senzor, to je ograničena rezolucija tog senzora u tom trenutku. Kada se snima na masivni 70 mm IMAX celuloid, hvata se tekstura, svjetlost i dubina koje nijedna današnja digitalna kamera ne može replicirati.

Čak i ako 99 posto Svijeta taj film na kraju pogleda u digitalnom formatu, ta digitalna verzija napravljena je skeniranjem tog vrhunskog, bogatog analognog mastera. Slika u lokalnom kinu bit će bolja, čišća i teksturiranija zato što je njezin orginal bio superioran. To je kao da se vrhunski album snimi na najboljoj analognoj opremi u studiju, a kad ga se sluša, zvučat će bolje čak i kada ga netko sluša preko streaming servisa na mobitelu, dakako za one koji imaju dobro „glazbeno" uho.

Uz to, tih 41 dvorana na svijetu, koje prikazuju najnoviji Nolanov spektakl “Odiseja” postaju hramovi kinematografije. Ljudi putuju tisućama kilometara i kupuju karte mjesecima unaprijed kako bi doživjeli film točno onako kako je redatelj gledao kroz tražilo kamere. To od odlaska u kino ponovno stvara ekskluzivan, legendaran događaj, kao što smo u uvodu napisali, odlazak na rock koncert ili izložbu na koju se putuje tisućama kilometara.

Smisao 70 mm IMAX-a nije masovna distribucija. Smisao je postavljanje najvišeg mogućeg standarda. Dok god postoje filmaši spremni nositi se s tonama celuloida i boriti se za svaki milimetar platna, kino će ostati mjesto spektakla, a ne samo veći ekran od onog u našem dnevnom boravku.

Koji su filmovi snimljeni potpuno na IMAX 70 mm?

Snimanje igranog filma u ovom formatu tehnička je mora za snimateljsku ekipu, ali i za glumce, kako smo opisali u ovom tekstu. IMAX analogni aparati su ogromni, teški, traka od samo tri minute snimanja teži kilogramima, a motori kamera su toliko bučni da je nemoguće snimati dijaloge na setu a da zvuk ne bude uništen, pa su ga za potrebe Nolanova filma „omotali" u tzv. „lijes". Zbog toga su redatelji godinama snimali samo sekvence akcije i pejzaža na IMAX traku, za filmove poput The Dark Knight, Interstellar ili Dunkirk.

Preko pedeset godina ovaj format bio je rezerviran isključivo za kratke, dokumentarne filmove o prirodi i svemiru koji su se prikazivali u muzejima. No granice su se pomaknule pa je „Odiseja" povijesna, tehnološka prekretnica, prvi dugometražni igrani film u povijesti koji je u potpunosti, od prve do zadnje sekunde, snimljen IMAX filmskim kamerama.