Prije otprilike deset godina, 3D televizori predstavljeni su kao iduća velika revolucija u kućnoj zabavi. Potaknuti golemim uspjehom filma Avatar, proizvođači su nas uvjeravali da je trodimenzionalna slika budućnost koju moramo imati u svojim dnevnim boravcima. No, taj val entuzijazma je splasnuo jednako brzo kao što se i pojavio, ostavljajući iza sebe tehnologiju koje se danas malo tko sjeća s nostalgijom. Bila je to, kako piše portal Engadget, klasična priča o tehnološkom promašaju koji je više obećavao nego ispunjavao.

Skupa i komplicirana gnjavaža kod kuće

Iako su mnogi televizori proizvedeni između 2010. i 2015. godine podržavali 3D, korištenje te značajke zahtijevalo je niz iritantnih prepreka. Prvo, morali ste kupiti 3D naočale. Cijena se na američkom tržištu kretala od deset do dvadeset dolara za pasivne modele, dok su aktivne naočale, koje su zahtijevale stalno punjenje, koštale i preko 50 dolara. Zatim, trebali ste Blu-ray player koji podržava 3D diskove, a i sami diskovi bili su skuplji te ih je često bilo teško pronaći. Organiziranje filmske večeri s prijateljima pretvaralo se u logističku noćnu moru - ili biste morali kupiti hrpu dodatnih, skupih naočala ili se nadati da vaši prijatelji imaju vlastite. Mnogi su se korisnici žalili i na neudobnost i težinu naočala, a nekima su uzrokovale i glavobolje te naprezanje očiju.

Kvaliteta slike također je bila kompromitirana. 3D televizori s pasivnim naočalama efektivno su prepolovili rezoluciju slike od 1080p jer su morali prikazivati zasebnu sliku za svako oko. Skuplji modeli s aktivnim naočalama izbjegavali su taj problem, ali njihova cijena i ograničenja baterije činili su ih nepraktičnima. Iskustvo je uvelike ovisilo i o veličini televizora i udaljenosti gledanja. Ako ste sjedili predaleko od ekrana dijagonale 42 ili čak 50 inča, teško da biste osjetili uranjanje u svijet Pandore iz Avatara.

Nedostatak sadržaja i uspon superiorne tehnologije

Jedan od najvećih problema bio je kronični nedostatak 3D sadržaja. Televizijske kuće poput BBC-ja i ESPN-a emitirale su tek šačicu emisija i sportskih događaja u 3D-u prije nego što su odustale od formata već 2013. godine. "Nikada nisam vidjela velik apetit za 3D televizijom", izjavila je tadašnja šefica BBC-jeva 3D odjela, Kim Shillinglaw. "Gledanje 3D-a kod kuće prilično je komplicirano iskustvo. Morate pronaći naočale prije nego što upalite TV." Dok je 3D groznica jenjavala, na scenu su stupili 4K televizori s HDR-om, nudeći trenutačne i očite prednosti. Slika je bila osjetno oštrija i svjetlija, a streaming servisi poput Netflixa brzo su prihvatili novi format i ponudili gomilu sadržaja. Nije bilo potrebe za posebnim playerima, naočalama ni traženjem specijaliziranog sadržaja. Stoga ne čudi što je 4K tehnologija doživjela strelovit uspjeh.

Prema jednoj studiji, tek oko 25 posto kućanstava s 3D televizorima aktivno je koristilo tu tehnologiju tijekom vrhunca popularnosti. Nakon tri godine, taj je postotak pao na manje od deset. Kao glavne razloge za odustajanje, 65 posto korisnika navelo je nedostatak sadržaja, 50 posto nelagodu tijekom dužeg gledanja, a 42 posto visoku cijenu opreme.

Hollywoodska lekcija i rijetki svijetli primjeri

Slična priča odvijala se i u kinima. Nakon početnog vala hitova poput Avatara i Alise u zemlji čudesa, filmski studiji počeli su agresivno gurati 3D kao novu stvar za koju mogu naplatiti premium cijenu ulaznice. Međutim, publika se brzo pobunila.

Nije pomogla ni činjenica da je kvaliteta 3D filmova drastično pala. Dok je James Cameron pedantno gradio Avatar oko pravog stereoskopskog 3D sustava kamera, mnogi drugi filmovi, poput Alise ili Sraza titana, jednostavno su konvertirani iz 2D-a u 3D. Rezultati su često bili razočaravajući, s mutnom slikom bez pravog osjećaja dubine. Ipak, postojao je malen broj filmova koji su istinski iskoristili potencijal tehnologije. Uz Avatar, tu su se istaknuli Gravitacija Alfonsa Cuaróna, Hugo Martina Scorsesea, Pijev život Anga Leeja i Marsovac Ridleyja Scotta.

Gdje je 3D danas?

Danas je gledanje 3D filmova kod kuće postalo niša za entuzijaste. Ako ste sačuvali svoj stari 3D TV i Blu-ray player, u maloj ste prednosti. Alternativa su moderni projektori koji često podržavaju 3D, no i dalje zahtijevaju kupnju aktivnih naočala. Najspektakularnije iskustvo nudi virtualna stvarnost. Appleov Vision Pro podržava 3D filmove i pruža nevjerojatan doživljaj, no cijena od 3.690 dolara (na američkom tržištu) čini ga nedostupnim većini. Slične mogućnosti nude i znatno pristupačniji Meta Quest headseti. Možda jednog dana dobijemo funkcionalne 3D televizore bez naočala koji rade za više gledatelja istovremeno, no vjerojatnije je da ćemo prije toga dočekati holografske televizore kao stvarnost.