Kanadsko-norveška serija "So Long, Marianne", nedavno prikazana na Hrvatskoj radioteleviziji i sada dostupna na HRTi platformi, predstavlja mnogo više od standardne biografske drame. Ona je uranjanje u turbulentan, strastven i na kraju nesretan odnos između mladog, još neafirmiranog pjesnika Leonarda Cohena i njegove norveške ljubavi, Marianne Ihlen. Kroz osam dugih epizoda, redatelj Øystein Karlsen vodi nas na putovanje od idilične boemske komune na grčkom otoku Hidri šezdesetih godina, preko hladnih ulica Montreala, do epicentra umjetničke scene u New Yorku. Serija ne pokušava stvoriti hagiografiju o glazbenom velikanu, već nudi sirov i iskren portret dvoje ljudi u potrazi za smislom, ljubavlju i vlastitim identitetom, u vremenu kada su se pravila tek ispisivala.

Idila na Hidri i glumačka snaga

Početne su epizode, okupane zlatnim svjetlom grčkog sunca i portretiranjem umjetničke zajednice smještene na "svom" otoku, najjači adut serije. Vizualno raskošna i atmosferična, Hidra nije samo pozadina, već treći glavni lik koji svjedoči rađanju ljubavi između Cohena (Alex Wolff) i Marianne (Thea Sofie Loch Næss). Marianne na otok stiže sa suprugom, nevjernim mužem, piscem Axelom Jensenom. Na Hidri zatrudni i dobiva sina, no to ne spašava brak opterećen njegovim serijskim preljubima. Nakon što je suprug napusti, u njezinu ranjivost ulazi šarmantni, ali depresiji sklon kanadski pjesnik. Njihova veza prikazana je kao utočište, spoj dviju srodnih, ali izgubljenih duša. Ključ uspjeha leži u izvanrednim glumačkim izvedbama. Thea Sofie Loch Næss portretira Marianne ne kao pasivnu muzu, već kao ravnopravnu partnericu čija snaga i otpornost daju dubinu priči. Ona je sidro koje Cohena drži prizemljenim, čak i kad on to ne želi priznati.

Ipak, prava zvijezda je glumac Alex Wolff. Njegova transformacija u Cohena je zapanjujuća, i to ne samo fizička. Wolff, koji je i sam glazbenik, proveo je više od godinu dana pripremajući se za ulogu, učeći Cohenov specifičan način govora, sviranja gitare, pa čak i rukopis. Rezultat je izvedba koja nadilazi puku imitaciju; on utjelovljuje mladog, nesigurnog, hormonskog i često sebičnog umjetnika, čovjeka od krvi i mesa, daleko od mudrog starca kojeg pamtimo s pozornica. U scenama gdje pjeva, a Wolff pjeva sve Cohenove pjesme sam, teško je razaznati gdje prestaje glumac, a počinje legenda.

Pukotine u idili i tamna strana ambicije

No, kako priča napušta Hidru i seli se u Montreal i New York, idila počinje pucati, a s njom i narativna koherentnost serije. Autori su materijal rastegnuli na osam epizoda, što je dovelo do ponavljanja i sporijeg tempa u središnjem dijelu. Kritike su s pravom istaknule da su neke sporedne priče, poput monologa o propalom životu spisateljice Charmian Clift (Anna Torv), mogle biti skraćene. Scene u New Yorku, gdje se Cohen probija na glazbenu scenu, povremeno djeluju kao karikatura, s plošnim prikazima ikona poput Andyja Warhola i Loua Reeda. Serija je najslabija kad pokušava uhvatiti duh "tvornice slavnih", a najjača kad se fokusira na intimnu dramu.

Ovdje se jasno vidi i tamnija strana Cohenove ambicije. Dok on "trči za novcem i tijelom", kako je kasnije i sam rekao, Marianne i njezin sin ostaju po strani. Jedna od najupečatljivijih i najbolnijih scena jest ona u kojoj Cohen posjećuje Marianne u bolnici nakon spontanog pobačaja i umjesto utjehe, počinje se žaliti što nije dobio književnu nagradu. Taj trenutak brutalne sebičnosti demistificira Cohena kao "savršenog čovjeka" i prikazuje ga kao duboko manjkavo ljudsko biće, uhvaćeno između potrebe za obiteljskom sigurnošću i nezaustavljive želje za slavom te manijakalnom potrebom iznalaženja smisla života.

Unatoč povremenim dramaturškim posrtajima, serija se vjerno drži ključnih biografskih činjenica. Od njihova prvog susreta, preko slavnog telegrama "Imam kuću, sve što mi treba je moja žena i njezin sin", do teške prilagodbe na život u Montrealu i konačnog razlaza - priča slijedi poznatu putanju. Kreatori serije, uz blagoslov Cohenove obitelji, uspjeli su stvoriti djelo koje poštuje ostavštinu, ali se ne boji zaviriti u manje glamurozne kutke. Kako je otkrio showrunner Øystein Karlsen, cilj nije bio snimiti glazbeni dokumentarac, već ispričati univerzalnu priču o ljubavi i žrtvi. "Žrtvovao sam svoju ljubav na oltarima slave", priznao je Cohen godinama kasnije, a serija tu rečenicu pretvara u bolnu, vizualnu poemu. Prikazuje kako je uspjeh za koji se borio bio upravo ono što ga je učinilo najnesretnijim, oduzimajući mu ljubav koju, kako se čini, nikada nije prebolio. Njihova veza, iako prekinuta, trajala je u pismima sve do smrti 2016. godine, kada su oboje preminuli u razmaku od samo nekoliko mjeseci.

"So Long, Marianne" nije savršena serija. Njezin je ritam neujednačen, a ponekad se i previše oslanja na klišeje boemskog života ispunjenog alkoholom, drogama, depresivnim epizodama, hedonističkim i samorazarajućim sekvencama. Ipak, njezina snaga leži u emocionalnoj iskrenosti i izvanrednim glumačkim ostvarenjima. To je dirljiva, melankolična i prekrasno snimljena oda jednoj ljubavi koja je nadahnula neke od najljepših pjesama našeg doba (kasnije mu je glazbena muza bila supruga Suzanne kojoj je Cohen kao kantautor posvetio predivnu istoimenu glazbenu uspješnicu). Serija je svojevrsna himna nevinome ali i gorkom podsjetniku na cijenu koju umjetnost, ambicija i potraga za metafizičkim smislovima počesto naplaćuju. Za obožavatelje Leonarda Cohena, serija je "obavezno štivo", a za sve ostale, to je moćna priča o ljudskim slabostima, složenosti odnosa i vječnoj potrazi za pripadanjem i samoponiranjem, koju svakako vrijedi pogledati.