Već zasigurno jedno desetljeće, ako ne i više, superherojski žanr nalik je onome što je Gunning nazvao filmom atrakcije, filmom čija primarna svrha nije pripovijedanje, već pokazivanje. Dakako, autor se u tom tekstu bavio ranim filmom, a ne Vladavinom Ultrona, no teza stoji neovisno o stotinjak godina razlike. Takav je tretman stripovskih predložaka polako već zašao u naviku industrije, pa je tim više bilo teško za očekivati da će SSU (Sony Spider-Man Universe), posebice nakon Venoma, Morbiusa i Kravena, iznjedriti seriju koja će poznati materijal premjestiti u alternativni New York tridesetih, odnosno novi, neočekivani, promišljeniji svijet s razrađenijim likovima. No upravo se to dogodilo.

Spider-Noir razvili su Oren Uziel i Steve Lightfoot za MGM+ i Prime Video, a serija se sastoji od osam epizoda. U središtu je alkoholu skloni Ben Reilly, postariji privatni detektiv s derutnim uredom, praznim džepovima i prošlošću koja je u suživotu sa sadašnjošću. Nekada je bio Pauk, jedini superjunak New Yorka, ali je nakon osobne tragedije odustao od kostima, patroliranja i uloge spasitelja koji se vere po krovovima kad grad sklizne u nasilje. U prvoj epizodi zatičemo ga kao klasičnog noir detektiva: čovjeka koji prihvaća sitne poslove, prati preljubnike, duguje novac i uglavnom pokušava ne umrijeti od vlastitog cinizma. No, novi slučaj, povezan s ljudima koji imaju nadnaravne sposobnosti, mogao bi ga prisiliti da se suoči upravo s onime od čega bježi.

Nic Cage

Ovo nije priča o Peteru Parkeru – mladiću koji prvi put otkriva odgovornost, nego o čovjeku koji je odgovornost već jednom nosio, platio cijenu i odlučio da mu je dosta. Dakle, odmah na početku, Spider-Noir, umjesto još jedne priče o formiranju novopečenog heroja, donosi priču o povratku čovjeka(-pauka) koji zna da junaštvo nije romantično, a ni osobito zahvalno. Tog umornog heroja utjelovljuje Nicolas Cage (koji je već posudio glas Spider-Manu Noiru u animiranom Spider-Man: Novi svijet), ujedno i jedan od razlog zbog kojeg serija uopće može izdržati iznimnu stilizaciju. Cage je svoj pristup opisivao kao spoj Humphreyja Bogarta i Bugs Bunnyja, i premda ta formulacija zvuči kao dosjetka, zapravo prilično točno opisuje ono što radi. U ozbiljnijim trenucima on odlično prenosi umor svog lika i samom šutnjom, dok se u komičnim momentima namjerno izbacuje iz ravnoteže: mijenja glas, pretvara se, ubacuje tjelesne trzaje, dopušta da lik u kratkim naletima postane smiješan, čudan, gotovo karikaturalan. Zapravo upravo onakav tip glume koji bi ovoj seriji odgovarao. Ben Reilly je čovjek koji je spoj privatnog detektiva, cirkusanta, ratne traume i superherojskog refleksa. I Cage to iznimno dobro razumije.

Super-noir

Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere

Cage ipak nije jedina kvaliteta serije. Najveća kvaliteta je to što Spider-Noir ozbiljno shvaća vlastiti žanrovski okvir. Ovo nije superjunačka serija koja se povremeno „presvuče” u noir, nego detektivska priča koja u sebe postupno uvodi superjunačke elemente. To je važna razlika. U prvim epizodama radnja je spora, a akcija pažljivo dozirana. Fokus je na uredima, noćnim klubovima, hodnicima, novinskim redakcijama, razgovorima i tragovima koji se polako povezuju u (uskoro) koherentnu priču. Supermoći nisu svakodnevna atrakcija, nego poremećaj u svijetu koji je ionako dovoljno nestabilan. Kada se pojavi čovjek koji može proizvoditi vatru, pijesak ili struju, serija to ne tretira kao rutinski slučaj, nego kao nešto što mijenja pravila istrage.

U tome Spider-Noir odlično koristi spoj dva svijeta. Klasični noir daje mu formu: privatni detektiv, grad pod kontrolom kriminala, fatalna žena, korumpirane institucije, moćnik koji upravlja iz sjene. Superjunački materijal ne donosi rješenja na spomenute probleme, već likove čija tijela nose posljedice eksperimenata, rata i mutacija. Najbolji trenuci nastaju ondje gdje se te dvije linije ne poništavaju. Sandman, Tombstone i Megawatt nisu tu samo da bi publika prepoznala poznata imena iz Marvelova svijeta: serija im daje ime i prezime, motivaciju, emocije, uzrok vlastitog ponašanja, kao i razlog zašto barataju moćima, posljedicu istih te, ponajviše, društveni kontekst. Nije svaki od tih pokušaja jednako uspješan (čitaj Megawatt), ali dovoljno ih je da se osjeti kako autori ne žele samo katalog negativaca.

Brendan Gleeson kao Silvermane drugi je veliki oslonac serije. Već višestruko dokazan, talentirani irski glumac ovdje utjelovljuje njujorškog mafijaša koji nije plošni antagonist, već starac koji razumije da mu moć kopni. Gleeson u svaku scenu donosi osjećaj prijetnje koja uopće ne mora biti eksplicitna: on ne igra Silvermanea kao stripovskog nasilnika koji stalno dokazuje autoritet, nego kao čovjeka koji je dovoljno dugo na vrhu da mu je svaka rečenica, ma kako neprijeteće zvučala, oblik pritiska. U susretima s Cageom serija dobiva najbolje dijaloge; ozbiljnu konkurenciju daju im tek Reillyjeve i Robertsonove zajedljive doskočice.

Lamorne Morris kao Robbie Robertson, Benov prijatelj i novinarski saveznik, čovjek je koji u redakciji Daily Buglea mora svakodnevno izdržati činjenicu da je crni novinar u bijeloj novinskoj redakciji tridesetih godina. Odlično je što to ni u jednom trenutku nije problem o kojem se eksplicitno govori, već nešto što možemo razumjeti već i iz pogleda i tona s kojim kolege pričaju s njim, načina na koji mora govoriti da bi ga se uopće čulo, ali i činjenice da je profesionalac koji je dobio otkaz čim nije imao slike Pauka iz blizine – nečega što drugi nisu mogli niti imati.

Karen Rodriguez kao Janet Ruiz jedno je od ugodnijih iznenađenja. U nekoj lošijoj verziji ove serije bila bi samo duhovita tajnica, dok je ovdje jasno da Janet zna više no što joj društvena pozicija dopušta da pokaže. Li Jun Li kao Cat Hardy ulazi u najopasniji prostor noir žanra: ulogu fatalne žene. Taj tip lika lako se pretvori u klišej. Spider-Noir, doduše, ne lišava je uvijek spomenutog klišeja, ali barem uspješno postupno pokazuje da je i sama zarobljena u slici koju drugi od nje očekuju.

Crno-bijela tehnika ili zasićene boje?

Odluka da se Spider-Noir ponudi u crno-bijeloj i kolor verziji nije samo promotivni trik. Crno-bijela verzija prirodnije odgovara žanru. Kao i u svakom noiru – veliku ulogu igraju sjene, ulice izgledaju opasnije, a na Benovom licu jasnije vidimo umor (ne i masnice!). Kolor verzija, međutim, bolje otkriva vrhunsku kostimografiju i scenografiju. Crno-bijela verzija bolje nosi kriminalističku atmosferu, kolor verzija bolje pokazuje koliko je sve zapravo stilizirano. Najbolje bi bilo pogledati barem dio serije u obje verzije, jer svaka otvara drukčiji odnos prema istim scenama. „Istina je da obje funkcioniraju i da su prekrasne zbog različitih razloga”, rekao je Cage za Esquire, pa nastavio: „Boja je vrlo zasićena i prekrasna. Mislim da će gledatelji-tinejdžeri cijeniti boju, ali želim da imaju opciju jer, ako iskuse crno-bijeli koncept, možda bi ih to moglo zainteresirati da pogledaju ranije filmove i da uživaju u takvom tipu umjetnosti također”.

Iako je Cage u pravu, crno-bijeli format ipak djeluje kao prirodniji izbor. Serija se i naslovom i stilom izravno oslanja na film noir, a upravo u crno-bijeloj slici najjače dolaze do izražaja kontrasti, duboke sjene i svjetla u zadimljenim barovima. To ne znači da je kolor verzija suvišna, dapače - možda se i preporučljivo u dva ili tri navrata prebaciti u kolor za vrijeme završnih epizoda - no ako treba odabrati verziju koja najbolje hvata atmosferu i žanrovsko porijeklo serije, prednost ipak ima crno-bijela tehnika. Kreator serije je to dovodio i u vezu s njemačkim ekspresionizmom s kojim ona, doduše, nema apsolutno nikakve veze osim činjenice da je inspirirala film noir.

Napomena: iznimno zanimljiv je bio i pristup snimanju direktora fotografije, za one koji žele znati više.

Završne riječi o završenoj cjelini

Osim toga što je ovakav pristup „superherojskom sadržaju” rijedak slučaj, Spider-Noir iznimka je i u tome što gledatelju prvu sezonu dostavlja kao završenu cjelinu s glavom i repom, što je više nego hvale vrijedno. Serija, pritom, ne pokušava biti još jedan veliki „superjunački događaj”: nema obvezu spasiti multiverzum, najaviti pet drugih projekata ili dokazati da je dio šireg plana. Upravo zato djeluje prirodnije od većine suvremenih „filmova atrakcije”. U žanru kojem vladaju infantilni narativi, serija koja želi biti detektivska priča s čudnim ljudima čudnog imen...pardon, tijela, već ima znamenitu prednost. Zato je Cageov Ben Reilly najbolja stvar koju je SSU dobio nakon dugo vremena. Ne zato što je serija savršena, nego zato što ima osobnost.

A kad kažemo da nije savršena, vjerojatno je zgodno spomenuti i zašto. Serija je ponešto slabija kada mora ubrzati radnju i povezati sve u završni obračun. To nije ozbiljan strukturni kolaps, ali jest ritmički problem. Spider-Noir bi vjerojatno bio čvršći s epizodom manje ili s nešto preciznijim upravljanjem sporednim zapletima. Također, noir elementi su možda i „preuredno” složeni za jedan tako neuredan svijet. Privatni detektiv, mrtva žena, alkohol, femme fatale, moćni gangster, korumpirani grad, vanprizorni glas – sve je tu. U najboljim trenucima ti elementi djeluju organski. U slabijima se osjeti da autori ponekad više reproduciraju poznate znakove žanra nego što ih zaista opravdano koriste. Serija zna kako film noir izgleda, zna kako zvuči i zna koje tipove likova treba sadržavati. Ne zna uvijek proizvesti onu tjeskobu klasičnog noira. Velika depresija, prohibicija i izbori za gradonačelnika prisutni su kao okvir, ali ne uvijek kao nevidljiva sila koja zaista „pritišće” svaku scenu.

Ipak, ono što Spider-Noir radi dobro dovoljno je snažno da nadvlada te manjkavosti. Spider-Noir nije bez praznog hoda i nije uvijek jednako usklađenog tonaliteta. Ponekad želi biti tragedija, ponekad duhovita detektivska igra, ponekad kriminalistička serija o korumpiranom gradu, ponekad superherojski obračun sa spektrom čudaka. Ne povezuje uvijek sve te registre bez vidljivih šavova. Ali i kada zapne, ostaje zanimljivija od dobrog djela „urednijih” i skupljih projekata koji znaju točno što žele, ali nemaju nikakav razlog da ih se pamti. Ovdje razlog postoji, minimalno jedan, i zove se Nicolas Cage.