Imate gigabitnu optiku, a film i dalje zapinje? Krivac je vaš televizor!

Plaćate gigabit, a televizor dobiva sto megabita. Uska grla su port iz prošlog stoljeća, stari router i kabel u zidu. Kako u pet minuta pronaći krivca i riješiti problem za nekoliko desetaka eura?

Magnet.hr petak, 25. rujna 2026. u 09:00
📷 BUG/AI
BUG/AI

Među komentarima na naš tekst o tome zašto Apple TV izgleda bolje od Netflixa našao se jedan koji savršeno sažima problem: vlasnik LG-jeva OLED televizora C1 na optičkoj vezi od 1000/500 Mbps ne može gledati filmove od 40 i više gigabajta s višim bitrateom jer reprodukcija stalno zastaje. Internet, dakle, nije problem. Problem je zadnjih nekoliko metara između routera i ekrana.

Napomena: Iskustvo korisnika navedeno preuzeto je iz komentara na forumu Bug.hr i preneseno parafrazirano. Riječ je o osobnom iskustvu forumaša koje redakcija nije zasebno provjeravala.

Netflixu gigabit ne treba, remuxu treba

Najprije treba razdvojiti dvije stvari koje se u raspravama često miješaju. Za Netflix, Max ili Apple TV mrežni port televizora gotovo nikad nije usko grlo. Netflixov 4K stream kreće se oko 8 do 16 Mbps, a Appleov, najzahtjevniji od svih, u vršnim trenucima doseže oko 45 Mbps. Sve to stane u bilo koju iole pristojnu vezu.

Drukčija je priča s lokalnim datotekama: remuxima i kopijama UHD Blu-ray diskova koje se s NAS-a ili računala šalju na televizor preko Plexa, Embyja, Jellyfina, Kodija ili DLNA-e. Jednostavna računica pokazuje zašto. Film od 60 GB u trajanju od dva sata ima prosječni bitrate od oko 67 Mbps, a film od 40 GB oko 44 Mbps. Reprodukciju, međutim, ne ruši prosjek. U zahtjevnim scenama UHD Blu-ray premašuje 100 Mbps, i upravo tu nastaje zastoj.

Televizor od dvije tisuće eura, port od sto megabita

Većina pametnih televizora, uključujući skupe OLED modele, ima Ethernet port ograničen na 100 Mbps. U stvarnoj uporabi to znači oko 94 Mbps korisne propusnosti, odnosno manje od vršnog bitratea diska koji pokušavate gledati.

Taj se podatak gotovo nikad ne vidi u specifikacijama. Proizvođači koji na kutiji ističu Dolby Vision, HDMI 2.1 i procesore s umjetnom inteligencijom o brzini mrežne kartice uglavnom šute, pa je mjerenje jedini pouzdan način da je saznate.

Sukrivci: router i kabel u zidu

Čak i ako televizor ima brz port, signal do njega mora proći kroz još dvije točke. Prva je router. Stariji routeri operatera često imaju samo jedan gigabitni LAN port, dok su ostali ograničeni na 100 Mbps. Ako je televizor utaknut u pogrešan port, gigabitni paket završava na brzini s kraja devedesetih. Rješenje je jeftini gigabitni switch spojen na brzi port ili vlastiti router.

Druga točka je instalacija u zidu. U starijim stanovima mrežni kabel često je dijelio vodiče s telefonskom paricom. Gigabitna veza traži svih osam žica pravilno spojenih, a ako su spojene samo četiri, veza pada na 100 Mbps. Gigabitni paket tako može završiti na kabelu položenom u vrijeme ISDN-a.

Kad je Wi-Fi brži od kabela

Iz toga slijedi zaključak suprotan svakom savjetu koji ste ikad čuli: bežična veza može biti brža od žične. Televizori novijih generacija uglavnom imaju Wi-Fi 5 ili Wi-Fi 6, pa na 5 GHz, uz dobar signal, veza lako prelazi 100 Mbps.

Kabel ipak ima jednu prednost, a to je stabilnost. U zgradi s dvadeset susjednih mreža svaka mreža na istom kanalu može usporiti vezu i izazvati zastoj slike. Za Netflix je kabel od 100 Mbps i dalje bolji izbor. Za remux od 80 GB zapravo birate između stabilne veze koja je prespora i brze veze koja nije stabilna.

USB adapter: rješenje s fusnotom

Postoji i međurješenje. Dio televizora, osobito onih sa sustavima Android TV i Google TV, prihvaća gigabitne USB-LAN adaptere. Fusnota je u tome što USB 2.0 portovi na televizorima u praksi rijetko prelaze tristotinjak megabita, a nemaju svi modeli upravljačke programe za adapter. Prije kupnje provjerite podršku za svoj model.

Televizor nije player

Čak i kad mreža nije problem, uređaj koji reproducira često jest. Televizor je prvenstveno zaslon, a tek onda računalo, pa mu nedostaju procesorska snaga i podrška za formate. Kad neki audio ili video format ne zna reproducirati izvorno, server ga mora transkodirati u stvarnom vremenu, a preopterećenje završava istim zastajkivanjem.

Za ozbiljnu lokalnu kolekciju vanjski player zato nije luksuz nego alat. Nvidia Shield TV Pro i namjenski playeri poput Zidooa imaju gigabitni Ethernet i široku podršku za formate. Apple TV 4K ima gigabitni port samo u verziji sa 128 GB, dok Wi-Fi verzija sa 64 GB Ethernet nema. Za kolekcionare postoji i dodatna zamka: Apple TV sav zvuk šalje kao LPCM i ne propušta DTS, a DTS se nalazi na velikom broju Blu-ray izdanja.

Ironija je što Apple lekciju o mreži zna odavno. Prvi Apple TV 4K iz 2017. donio je gigabitni Ethernet, dok su sve prethodne kutije imale port od 10/100 Mbps. Proizvođač streaming kutije shvatio je problem prije gotovo desetljeća, a proizvođači televizora još ga nisu.

Gigabit do vrata, sto megabita do ekrana

Hrvatski operateri posljednjih su godina uložili velik novac kako bi optika došla do vrata stana, a korisnici plaćaju gigabitne pakete. Nakon toga signal i dalje prolazi kroz router s pogrešnim portom, kabel iz ere telefonije i televizor projektiran za Netflix, a ne za disk. Za Netflix to nije važno. Za one koji kolekciju drže na NAS-u, najjeftinija nadogradnja kućnog kina nije novi paket kod operatera nego provjera jednog porta i kutija s ispravnom mrežnom karticom.