Postoje ljudi koji film gledaju zbog radnje, glume, režije, atmosfere, fotografije i zapleta. A postoje i liječnici, koji pokušavaju sve to gledati normalno, ali im mozak stalno dobacuje: „Ne šokira se asistolija. Ne pada se u komu za pola sekunde nakon uboda iglom u vrat. Ne djeluje tableta čim se stavi u usta. I ne, čovjek s rupom u prsima neće još sedam minuta govoriti završni monolog kao šekspirijanski tragični junak na izdisaju.”

Da se razumijemo: jasno je da film ne treba biti medicinski udžbenik, pa nitko normalan ne želi da akcijski triler usred potjere stane i održi seminar iz reanimacije, farmakokinetike ili toksikologije. To bi ubilo ritam brže nego loš dijalog. Ali neke se medicinske gluposti po filmovima i serijama ponavljaju toliko uporno da su prestale biti samo filmske gluposti. Postale su loša i pogrešna medicina u IMAX-u i Dolby Surroundu.

A onda obični gledatelji stvarno povjeruju da medicina tako radi.

Ravna crta se ne defibrilira

Krenimo od kraljice svih filmskih medicinskih zabluda: monitor pokazuje ravnu crtu, svi se uspaniče, netko u ruke uzima metalne paddlove i vikne „Clear!”, defibrilator ispuca strujni udar, tijelo odskoči pola metra i srce se ponovno pokrene.

Ne.

Defibrilator nije starter za mrtvo srce. Nije medicinski kabel za paljenje auta. Nije kućanski aparat za tostiranje pokojnika. Defibrilator služi za defibrilaciju, kako mu i ime kaže. Dakle, za prekidanje fibrilacije, električnog kaosa u kojem srce ne pumpa korisno, nego se električno i mehanički raspalo u kaotično podrhtavanje.

Ako je srčani ritam ventrikularna fibrilacija ili tahikardija bez opipljivog pulsa, tada defibrilacijski šok ima smisla. U tom slučaju defibrilacijom pokušavamo prekinuti taj električni kaos u mikoardu i dati srcu šansu da ponovno uhvati neki smisleni ritam. Ali ako je na monitoru asistolija, ona slavna ravna crta, nema što „resetirati”. To je kao da pokušavate stišati ili poglasniti radio koji nije uključen.

Kod asistolije se radi kvalitetna kardiopulmonalna reanimacija, dakle CPR: masira se srce, daje umjetno disanje, primjenjuje se adrenalin prema protokolu... Drugim riječima, radi se prava medicina kakva je propisana za asistoliju, a ne filmska nekromancija s elektrodama.

„Clear!” je za sigurnost, a ne za dramu

Naravno, ono „Clear!” nije potpuno izmišljeno. U trenutku isporuke šoka nitko ne smije dodirivati pacijenta. To je sigurnost. Problem je što filmovi od toga naprave liturgiju.

Kamera zumira. Glazba poprima dramatičnu intonaciju i ulazi u crescendo. Liječnik se namršti. Svi se dramatično razmaknu kao da se otvara portal u drugu dimenziju. „Clear!” I onda prasak.

U stvarnosti, defibrilacija je protokol. Brz, precizan, siguran. Nije predstava za publiku. I ne, pacijent se ne odbaci od kreveta kao da je priključen na trafostanicu. Stvarni šok je ozbiljna stvar, ali nije specijalni efekt iz filma katastrofe.

U filmovima poput Flatlinersa cijela se dramaturgija gradi oko namjernog zaustavljanja srca i povratka iz ravne crte. Efektno je, naravno. Medicinski, to je otprilike kao da iz anesteziologije pređemo ravno u okultizam, samo s filmskom rasvjetom i scenografijom.

CPR nije erotska masaža prsa

Druga velika zabluda je filmska masaža srca. Netko malo pritisne prsni koš, dvanaest puta, uredno, nježno, gotovo s poštovanjem prema garderobi glumca, pa se pacijent zakašlje, otvori oči i pita: „Što se dogodilo?”

E, nije.

Stvarni CPR je fizički posao. Brz, dubok, naporan i vrlo malo nalik televizijskoj koreografiji. Kompresije idu oko 100 do 120 u minuti, prsni koš treba potisnuti duboko, pustiti ga da se vrati, ne prekidati bez potrebe i pritom ne glumiti da radite lagani pilates nad čovjekom koji umire.

Ako nakon minute-dvije kvalitetnih kompresija prsišta ne poželite da vas zamijeni netko mlađi, snažniji i manje filozofski raspoložen, velika je šansa da ih ne radite dobro. Jedna stara medicinska izreka kaže da masaža srca nije učinjena dovoljno dobro ako pacijent nakon nje nema napuknuto barem jedno ili dva rebra. Dakle, samo snažno! Možda ne baš da zaista poucaju sva rebra, ali otprilike imate realniju sliku o tome.

Filmovi rade štetu kada CPR prikazuju kao nešto profinjeno, nježno i gotovo simbolično. A nije simbolično. To je jedna od rijetkih stvari koju slučajni prolaznik, medicinski laik, stvarno može napraviti prije dolaska hitne. I treba je napraviti kako treba, a ne kao u ušminkanoj „doktorskoj” seriji.

Ploče defibrilatora nisu zvečke za odrasle

Posebna kategorija iritacije je filmsko trljanje metalnih ploča defibrilatora jedne o drugu.

Ne. Ne trljaju se. Ne maše se defibrilatorskim pločama po bolesničkoj sobi ili ordinaciji hitnog prijema. Ne drže se u rukama napunjene dok netko još „samo nešto podesi”. Njima je mjesto ili u ležištima na aparatu, ili na pacijentovim prsima u trenutku kada se koriste.

To filmsko razmazivanje defibrilacijskog gela trljanjem jedne ploče o drugu izgleda kao da liječnik pokušava upaliti vatru u pećini. Ili dozvati medicinske bogove trenjem. U stvarnosti je to opasno mahanje energijom oko pacijenta, tima i svih koji su ionako već u dovoljno nezgodnoj situaciji.

Defibrilator nije rekvizit. Paddlei nisu dramatični produžetak glumčeve ruke. I gel se ne tretira kao senf na metalnoj pljeskavici. Gel se nanosi na pacijentovu kožu, a ne na elektrode. Uostalom, danas se metalne ploče za defibrilaciju koriste sve rjeđe: postoje samoljepljivi gel-padovi koji se zalijepe izravno na pacijentova prsa i – boom! – defibrilira ga se.

Tableta nije health-pack iz igrice

Filmski lijekovi djeluju čudesno brzo. Lik je bolestan, iscrpljen, otrovan, pospan, živčan, slomljen ili na rubu smrti. Uzme tabletu, zalije je gutljajem viskija, proguta na suho ili je dramatično zagrize, i za pet sekundi se vraća u pogon.

Kao u igrici: pokupiš health-pack, energija skoči na sto posto, možeš dalje trčati kroz eksplozije.

U stvarnosti, tableta nije čarolija u obliku farmaceutske konfete. Mora doći do želuca ili crijeva, raspasti se, otopiti, apsorbirati, ući u krvotok, proći distribuciju i tek onda djelovati ondje gdje treba. To nije proces od tri sekunde, koliko god scenaristu trebalo da se radnja nastavi.

Čak ni nitroglicerin pod jezikom, jedan od bržih primjera koje filmovi vole jer izgleda zgodno i dramatično, ne djeluje u pola treptaja. Brz je, ali nije trenutačni teleport iz predinfarktnog stanja u potpuno zdravlje.

A zaliti lijek viskijem? To nije medicinski pojačivač. To je samo vrlo filmski način da farmakolog u publici samom sebi opali facepalm i glasno uzdahne.

U Limitlessu Bradley Cooper proguta NZT i vrlo brzo postane vlastita superiorna verzija s boljom memorijom, boljim fokusom i boljom rasvjetom. Pošteno, to je znanstvena fantastika i film se ne pretvara da prodaje stvarnu farmakologiju. Ali taj filmski refleks, tableta unutra, efekt odmah vani, preživio je u bezbroj ozbiljnijih scena koje bi htjele izgledati realistično.

Šprica u vrat ne gasi čovjeka kao prekidač

Ovo je druga polovica iste farmakološke bajke. Netko nekome zabode špricu u rame, vrat, prsa, bedro ili što mu se već našlo pod rukom. Žrtva odmah gubi svijest, umire, budi se iz kome, smiruje se ili postaje suradljiva, ovisno o potrebama scenarija.

Filmska šprica – izgleda – ima sve što stvarna šprica nema: ugrađen GPS, ultrazvuk, savršenu anatomsku navigaciju, farmakokinetički turbo i scenarističku dozvolu za kršenje fiziologije.

Ako nekoga nasumično ubodete kroz jaknu, majicu, potkožje i mišić, niste upravo savršeno pogodili venu blisku srcu. Uglavnom ste napravili rupu u čovjeku. Ako je lijek završio u mišiću, mora se resorbirati, a to traje minutama, pa i satima. Ako je završio potkožno, još sporije. Ako je završio u rukavu, čestitam, upravo ste sedirali tekstil.

Pulp Fiction ima vjerojatno najslavniju scenu ovoga tipa: adrenalinska injekcija ravno u prsa Mie Wallace. Scena je fantastična, napeta, odlično odglumljena i filmski nezaboravna. Ali kao uputa za hitnu medicinu? Ne, hvala. To je tipični spektakularni Tarantino, ali ne i realistična scena iz tečaja naprednog održavanja života.

U Old Schoolu imamo i komičnu varijantu: sredstvo za omamljivanje, ubod, vrat, pad. Smiješno je upravo zato što je glupo. Problem je kad isti princip ozbiljne serije prodaju kao medicinsku realnost.

Kloroformska krpa nije daljinski upravljač za svijest

Filmski kloroform je krasna stvar. Krpa na lice, dvije sekunde borbe, tijelo omekša, osoba spava satima, probudi se poslije malo zbunjena i nastavi radnju.

Stvarni kloroform nije tako galantan.

To nije anesteziološki parfem na maramici, nego toksična inhalacijska kemikalija. Učinak ovisi o koncentraciji, trajanju izloženosti, ventilaciji, stanju osobe i još hrpi nezgodnih detalja koje scenarist obično preskoči jer mu treba otmica u šest sekundi. Može izazvati omaglicu, pospanost, komu, respiratornu depresiju, poremećaje srčanog ritma, oštećenje jetre i bubrega, pa i smrt.

Drugim riječima, to nije elegantna sedacija. To je trovanje koje se u filmovima ponaša pristojnije od većine hotelskih recepcionara. Da bi kloroform uopće održao neko djelovanje, morao bi se neprestano dodavati, a ne prestati nakon nekoliko minuta, što cijelu ideju o brzom uspavljivanju krpom čini čistom nebulozom.

Ljudi ne umiru tako lijepo, dugo i literarno

Filmovi vole smrt koja ima dramaturšku disciplinu. Junak je prostrijeljen kroz prsa. Možda mu nedostaje komad ekstremiteta. Krv je posvuda. Pluća su vjerojatno prestala sudjelovati u projektu. Ali on još ima dovoljno tlaka, kisika, svijesti i retoričke kondicije da održi oproštajni govor.

„Reci joj da sam je volio.”

„Pozdravi mi majku.”

„Ne daj da sve ovo bude uzalud.”

U stvarnosti tijelo nema takav osjećaj za scenarij. Kad nema krvi, kisika ili funkcionalne cirkulacije, mozak ne kaže: „Pričekajmo još malo, čovjek ima monolog.” Mozak se gasi. Ljudi često nisu sabrani, bistri i literarno nadahnuti. Mogu biti konfuzni, uplašeni, hipoksični, bez svijesti, u šoku ili jednostavno više ne mogu govoriti.

Boromirova smrt u Gospodaru prstenova sjajna je filmska scena. Qui-Gon Jinn u Fantomskoj prijetnji također dobije svoj mirni oproštaj. Ali to su mitološke smrti, ne fiziologija. Filmovi nam daju smrt s dikcijom. Medicina je, nažalost, često puno ružnija i ne nalikuje na desetminutni monolog glumca koji na dodjeli Oscara zahvaljuje redatelju, roditeljima, bračnom partneru, cijelom timu, polovici Hollywooda i još se usput sjeti nekog kolege iz srednje škole.

Još nekoliko zločina protiv anatomije i fiziologije

Tu je i rendgenska snimka okrenuta kao palačinka na pogrešnu stranu. Liječnik je digne prema svjetlu, namršti se i odmah sve zna. Nema veze što je snimka okrenuta lijevo-desno, naopako ili možda uopće nije od tog pacijenta. Bitno je da svjetlo dramatično prolazi kroz pluća.

Tu je monitor kao proročište. U filmu monitor zna sve. Pišti kad treba napetost, pokazuje ravnu crtu kad treba suza i nikada ne prikazuje ono što stvarni monitori obožavaju: artefakte, loše elektrode, krivi kontakt i krivulje koje treba znati čitati.

Tu je koma kao dulji san. Nakon tri mjeseca čovjek se probudi, trepne, pita gdje je i za dva dana rješava obiteljske odnose. U stvarnosti, dugotrajna koma nije hotelski boravak s lošijom uslugom, nego fiziološka katastrofa s mišićnom slabošću, delirijem, rehabilitacijom i velikim upitnicima glede i u svezi mentalne budućnosti donedavno ukomirane osobe.

Tu je liječnik koji radi sve. U seriji isti čovjek intubira, operira, čita MR, radi toksikologiju, razgovara s obitelji, vozi pacijenta na CT i usput rješava ljubavni život specijalizanata. U stvarnosti postoje specijalizacije, timovi i ljudi koji vrlo namjerno i s dobrim medicinskim razlozima nisu all-round sveznalice i ne rade sve medicinske vještine koje uopće postoje.

I, naravno, tu je čudesni dodir smrti. Mr. Spockov vulkanski stisak, kung fu pritisak na tajnu točku, Kill Bill i „Five Point Palm Exploding Heart Technique”. Izgleda atraktivno, pamtljivo i savršeno filmski. Ali ljudsko tijelo nema skrivenu tipku OFF koju aktivirate s dva prsta iza vrata. Postoje refleksi, bolne točke, karotidni sinus, ozljede, gušenja, udarci i ozbiljna trauma. Ali „klik”, čovjek se ugasi? To je koreografija, ne fiziologija.

Postoje i oni koji se stvarno trude

Da budemo pošteni, nije sve u filmskoj i televizijskoj medicini potpuni kaos, improvizacija i scenaristička sloboda bez granica. Postoje autori, serije i filmovi koji se svjesno trude približiti stvarnosti. Ne zato što žele ubiti dramaturgiju, nego zato što razumiju da vjerodostojnost može biti jednako snažan alat kao i spektakl.

Takvi projekti često angažiraju medicinske savjetnike, konzultiraju stvarne liječnike i pokušavaju barem osnovne stvari prikazati kako treba: kako izgleda hitna služba, kako se komunicira u timu, kako se donose odluke pod pritiskom i kako medicina zapravo izgleda kad se makne filmski filter.

House M.D. je dobar primjer tog paradoksa. S jedne strane, serija ima notorne gluposti, dijagnostičke skokove koji bi u stvarnosti završili disciplinskim postupkom i terapije koje se pojavljuju kao deus ex machina. S druge strane, ima trenutke u kojima je medicina iznenađujuće precizna, osobito u načinu razmišljanja, diferencijalnoj dijagnostici i ideji da je medicina često proces pokušaja, pogrešaka i korekcija.

Novije serije koje teže naturalističnijem prikazu često idu još dalje. Produkcije poput This Is Going to Hurt ili Hitna služba (ER) u svojim boljim trenucima, unatoč melodrami, pokazuju kako medicina izgleda kad se makne glamur: umor, birokracija, ograničenja sustava, nesigurnost i činjenica da liječnici nisu svemogući. Neke od novijih serija koje su kritički hvaljene upravo zbog realizma, primjerice The Knick, ulažu ozbiljan trud u to da zahvati, postupci i komunikacija budu uvjerljivi, čak i kad radnja ostaje dramatična.

U stvarnom svijetu, mi liječnici seriju Scrubs redovito proglašavamo najrealističnijim prikazom bolničke svakodnevice, hijerarhije, stresa i dinamike rada na odjelu, bez obzira na to što je riječ o komediji.

Postoje i filmovi koji trebaju dobiti pohvale zbog medicinske točnosti, poput Contagion, koji je gotovo školski primjer kako se može napraviti napet film bez izmišljanja osnovnih epidemioloških principa. Takvi projekti pokazuju da realizam ne mora biti dosadan, nego može biti dodatni sloj uvjerljivosti koji gledatelja još više uvuče u priču.

Uzdah stručnog razočaranja

I upravo zato kontrast s lošim prikazima postaje još očitiji. Kad jednom vidiš kako medicina može izgledati kad se napravi kako treba, još te više bode u oči kad netko ponovno uključi defibrilator na ravnu crtu ili uspava čovjeka krpom u tri sekunde.

Nije problem što filmovi lažu. Filmovi moraju lagati. Problem je kad istu laž ponove toliko puta da gledatelj počne vjerovati kako medicina stvarno tako funkcionira. Problem je što prosječan gledatelj nije liječnik. On nema alat za razlikovanje točnog od netočnog. Kao što je sklon vjerovati onome što čuje na televiziji, tako je sklon vjerovati i onome što vidi na ekranu. Ako mu se nešto dovoljno puta pokaže kao „normalno”, postaje normalno. 

Defibrilator nije čarobni toster za mrtve ljude. Tableta nije health-pack. Šprica nije daljinski upravljač za svijest. Kloroform nije uspavanka na krpi. A umiranje, nažalost, rijetko dolazi s lijepim svjetlom, dovoljno vremena i savršeno sastavljenom zadnjom rečenicom.

I tu liječnik u gledatelju više ne može šutjeti. Samo sjedne pred ekran, uzdahne i kaže: „Daj, ljudi, barem ovo ste mogli pogoditi.”

Zato nije stvar u tome da filmovi moraju postati medicinski udžbenici. Stvar je u tome da postoji razlika između kreativne slobode i ponavljanja istih pogrešaka koje se lako mogu izbjeći. A kad već postoje oni koji pokazuju da se može bolje, onda je sasvim legitimno očekivati da osnovne stvari budu barem približno pogođene.