Jučer sam od Tidala dobio mail naslovljen "Naš stav o glazbi generiranoj umjetnom inteligencijom". Tidal uvodi nova pravila: glazba za koju platforma utvrdi da je u cijelosti generirana AI-jem bit će posebno označena, neće se za nju isplaćivati tantijemi, a sadržaj koji lažno imitira postojeće izvođače bit će automatski uklonjen. Pravila stupaju na snagu 15. srpnja. Pročitao sam poruku dvaput, jer mi je djelovalo gotovo nevjerojatnim da neki servis poduzima nešto što u potpunosti podržavam.

Kontekst u kojemu Tidal donosi ovu odluku nije apstraktan. Streaming platforme suočene su s poplavom glazbe generirane umjetnom inteligencijom, koja raste eksponencijalno.

Suno, Udio i slični servisi omogućuju bilo kome da u pola minute generira skladbu koja zvuči dovoljno profesionalno da prođe kontrolu kvalitete većine distributera. Te se skladbe potom uploadaju na Spotify, Tidal, Apple Music i ostale platforme, gdje se uključuju u isti royalty pool kao i glazba koju su stvarni glazbenici snimali tjednima ili mjesecima. Svaki stream AI-generirane skladbe oduzima djelić tantijema stvarnom glazbeniku. Tidal je odlučio da tome stane na kraj, barem na vlastitoj platformi.

Koliko je ovo zaista provedivo?

Tidalova pravila razlikuju glazbu "u cijelosti generiranu AI-jem" od glazbe koja je "u velikoj mjeri generirana AI-jem". Prvu kategoriju već sada označavaju i demonetiziraju. Za drugu kažu da će pravila proširiti "kada tehnologija detekcije bude dovoljno pouzdana". Ta formulacija govori više nego što Tidal možda želi – jer priznaje da trenutno ne mogu pouzdano detektirati glazbu koju je AI stvorio "djelomično". A upravo je to kategorija koja će stvarati većinu problema. Malo tko će biti dovoljno blesav da uploada skladbu odmah nakon što mu ju Suno izbaci i nada se da nitko neće primijetiti kako je ona nastala. Ali skladba u kojoj je AI generirao instrumentalnu podlogu, dok je čovjek otpjevao vokal i napisao tekst – ili obrnuto – upada u sivu zonu, koju nijedan algoritam trenutno ne zna razriješiti.

Postavlja se pitanje koje nadilazi Tidal i tiče se čitave industrije: gdje je granica između alata i autora? Glazbenici oduvijek koriste tehnologiju – sintesajzeri, sampleri, Auto-Tune, digitalne radne stanice koje su zamijenile analogni studio. Nitko ne tvrdi da je pjesma "generirana računalom" samo zato što je snimljena u Abletonu umjesto na četverotračnoj vrpci. No, istodobno postoji točka na spektru između "koristim AI kao alat" i "AI je napravio sve, a ja sam samo unio prompt". Međutim, tu točku nitko još nije definirao na način koji bi bio i pravedan i provediv.

Streaming platforma koja je glazbu pretvorila u pozadinski šum sad pokušava zaštititi ljude koji je stvaraju

Ekonomski aspekt priče možda je najjasniji, i tu je Tidalovu odluku najlakše obraniti. Streaming model funkcionira tako da se ukupan budžet za tantijeme dijeli proporcionalno broju streamova. Svaka AI-generirana skladba koja uđe u sustav i prikupi streamove – čak i minimalnih nekoliko tisuća, što je trivijalno postići s generičkim playlistama za "fokus, meditaciju ili spavanje" – smanjuje udio koji pripada stvarnim glazbenicima. Pomnožite to s desecima tisuća AI-generiranih skladbi koje se uploadaju svaki dan, i monstruozna skala problema postaje jasna: ne radi se o tome da AI krade posao glazbenicima, već im otima zaradu, tiho i sustavno, razrjeđujući royalty pool u kojemu su već ionako mizerno plaćeni.

S druge strane, netko će reći da je glazba glazba, neovisno o tome tko ju je ili što ju je stvorilo. Ako slušatelja ne zanima je li skladbu napisao čovjek ili algoritam – a većina slušatelja, budimo iskreni, to neće ni primijetiti – zašto bi platforma o tome donosila moralnu prosudbu umjesto njega? Taj argument nije bez težine, ali promašuje bit: streaming platforme nisu neutralni distributeri, već aktivni oblikovatelji tržišta. Kad Spotify algoritmom gura AI-generirane lo-fi playliste jer zadržavaju korisnike na svojoj platformi, on donosi odluku koja izravno šteti glazbenicima čija bi glazba mogla biti na tom istom mjestu. Tidal je odlučio da takvu odluku neće donositi. Zašto istodobno ne vidimo i jednaku reakciju od Spotifyja ili Apple Musica?

Da nije žalosna, ironija čitave situacije bila bi smiješna. Streaming model – uključujući Tidalov – godinama je glazbu svodio na robu s minimalnom jediničnom vrijednošću. Tantijemi od 0,003 dolara po streamu, glazba kao pozadinski šum za učenje, rad, spavanje, playliste koje diktira algoritam, a ne slušatelj… cijeli ekosustav izgrađen je tako da pojedinačna skladba vrijedi najmanje moguće, a puka količina jedino je što se cijeni. Sad, kad se pojavio sustav koji istu tu logiku dovodi do njezine prirodne kulminacije – do beskonačne količine sadržaja, proizvedenog bez ikakvog ljudskog troška – platforme se hvataju za glavu i pokušavaju zaštititi vrijednost koju su same pomogle po(t)kopati.

Ipak, podržavam Tidalov potez. Označavanje AI-generiranog sadržaja daje slušatelju informaciju koju on mora imati. Demonetizacija uklanja financijski motiv za poplavu jeftinog sadržaja. To nije savršeno rješenje – siva zona "djelomično AI-generirane" glazbe ostaje neriješena, detekcija je nepouzdana, a pravila vrijede samo na Tidalu – ali barem je – nešto.

Max Richter, moj najslušaniji izvođač na Tidalu, svaku notu svojih skladbi napisao je rukom, odsvirao s ansamblom živih glazbenika i snimio u studiju s pravim mikrofonima. Sustav koji bi dopustio da se pored njegove glazbe, u istom katalogu i s istim pravom na tantijeme, nalazi nešto što je netko generirao u trideset sekundi unosom prompta – takav sustav ne zaslužuje Richterovu glazbu. Dobro je da to barem Tidal razumije.